19. Što u radu znači da "Stvoritelj mrzi tijela"?

Čuo sam 1943., Jeruzalem

Zohar kaže da Stvoritelj mrzi tijela. Objašnjeno je da se to odnosi na volju za primanjem, zvanu Guf [tijelo]. Stvoritelj je stvorio Svoj svijet za Svoju slavu, kao što je napisano: "Sve što se naziva Mojim imenom, za Svoju slavu sam stvorio, oblikovao i također načinio."

Dakle, to je u suprotnosti s tvrdnjom tijela da je sve stvoreno samo za korist tijela, dok Stvoritelj kaže suprotno, da sve treba biti za Njegovu dobrobit. Zato su naši mudraci rekli da je Stvoritelj rekao, "Ja i on ne možemo prebivati u istom boravištu."

Iz toga proizlazi da je glavni uzrok odvajanja od Stvoritelja želja za primanjem. To se očituje kada dođe zlo, što znači da dođe volja za primanjem za vlastitu korist i pita: "Zašto želiš raditi u korist Stvoritelja?" Ljudi misle da je to razumno pitanje, ali to nije istina. Ljudi često misle da je ovo intelektualno pitanje, ali nije, jer nije pitanje kome čovjek služi, što bi bilo razumno pitanje. Umjesto toga, to je tjelesno pitanje, koje pita: "Kakve ćeš koristi imati od ovog truda?" Drugim riječima, ako ne radiš za vlastitu korist, kakva će korist biti za tijelo, koje se naziva želja za primanjem za sebe?

Budući da se radi o tjelesnom argumentu, jedini odgovor je tjelesni odgovor, a to je "Otupi mu zube, i da je bio ondje, ne bi bio iskupljen." Zašto? Jer za volju za primanjem u vlastitu korist nema iskupljenja čak ni u vrijeme iskupljenja, budući da iskupljenje znači da će sva dobit biti primljena u posudama davanja, a ne u posudama primanja.

Volja za primanjem za sebe uvijek mora ostati u deficitu, budući da je zadovoljenje volje za primanjem istinska smrt. Razlog za to, kao što je prethodno objašnjeno, jest da je stvaranje prvenstveno bilo za Njegovu slavu (i to je odgovor na ono što je napisano, da je Njegova želja činiti dobro svojim stvorenjima, a ne sebi).

To znači da se svrha stvaranja otkriva kad čovjek prizna da je stvoren kako bi slavio Boga. U tim se posudama otkriva svrha stvaranja - činiti dobro Njegovim stvorenjima.

Iz tog razloga, čovjek uvijek mora preispitivati ​​sebe, svrhu svoga rada, odnosno, uživa li Stvoritelj u svakom djelu koje čovjek čini jer želi jednakost forme sa Stvoriteljem. To se naziva "Sva tvoja djela bit će za dobrobit Stvoritelja", što znači da čovjek želi da Stvoritelj uživa u svemu što ovaj radi, kao što je napisano, "kako bi učinio zadovoljstvo svom Stvoritelju."

Također, čovjek se treba postaviti prema volji za primanjem i reći joj: „Već sam odlučio da ne želim primati nikakvo zadovoljstvo zato što ti želiš uživati, jer sam svojom željom prisiljen biti odvojen od Stvoritelja, jer nejednakost forme uzrokuje odvojenost i udaljenost od Stvoritelja.“

Čovjekova nada treba biti u tome da, budući da se ne može sam osloboditi vlasti želje za primanjem i zbog toga je uvijek u usponima i padovima, očekuje od Stvoritelja da ga nagradi prosvjetljenjem i da mu snage da se uzdigne i radi isključivo za korist Stvoritelja. To je kao što je napisano: “Jedno sam tražio od Gospodina; Nju ću tražiti.” “Ona” se odnosi na Shechinu [Božansko]. I čovjek traži "da mogu prebivati ​​u domu Gospodnjem sve dane života svoga."

Kuća Gospodnja je Shechina. I sada možemo razumjeti što su naši mudraci rekli o stihu, "I uzet ćeš za sebe prvoga dana," prvi koji će prebrojati nedjela. Moramo razumjeti zašto postoji radost ako ovdje ima mjesta za obračun grijeha. Rekao je da moramo znati kako postoji važnost u naporu i trudu, jer tada postoji kontakt između pojedinca i Stvoritelja.

To znači da čovjek osjeća potrebu za Stvoriteljem budući da u stanju napora vidi da ga nitko na svijetu ne može spasiti iz stanja u kojem se nalazi osim Stvoritelja. Tada vidi da "ne postoji ništa osim Njega", koji ga može spasiti iz stanja u kojem se nalazi, a iz kojeg ne može pobjeći.

To se naziva bliskim kontaktom sa Stvoriteljem. Čovjek često ne zna cijeniti taj kontakt, što znači da mora vjerovati da je u tom trenutku prianjao uz Stvoritelja – jer jedino na Njega tada misli, i samo od Njega očekuje pomoć. Inače, vidi da je izgubljen.

Nasuprot tome, onaj tko je nagrađen osobnom providnošću i vidi da sve dolazi od Stvoritelja, kao što je napisano: "On Jedini čini i činit će sva djela". Kao rezultat toga, čovjek nema ništa što bi mogao dodati, niti ima mjesta za molitvu, jer vidi da Bog čini sve čak i bez njegove molitve.

Ako je tako, tada nema mogućnost činiti dobra djela, jer vidi da se sve događa samo od strane Stvoritelja. Dakle, on ne osjeća potrebu za Stvoriteljem da mu pomogne učiniti nešto, i samim time gubi onaj bliski kontakt sa Stvoriteljem – osjećaj da mu je apsolutno potreban, do te mjere da bi bez Njega bio izgubljen.

Taj bliski kontakt koji je imao sa Stvoriteljem u vrijeme napora – sada ga više nema. Rekao je da je to poput osobe koja visi između života i smrti i traži od svog prijatelja da ga spasi od smrti. Kako pita svog prijatelja? On svakako moli svog prijatelja da mu se smiluje i spasi ga od smrti svim silama koje ima na raspolaganju. Sigurno nikada ne zaboravlja moliti svog prijatelja, jer vidi da će inače izgubiti život.

Ali ako netko traži od prijatelja nešto suvišno, što mu nije nužno, tada nije toliko ovisan  o tome da mu prijatelj da što traži do te mjere da ga ništa ne može odvratiti od s njegovih molbi. Drugim riječima, kada nije u pitanju nešto od životne važnosti, čovjek koji moli nije toliko "zalijepljen" za davatelja.

Stoga, kada čovjek osjeća da mora moliti Stvoritelja da ga spasi od smrti – što znači od stanja u kojem se "zli i za svog života nazivaju mrtvima" – tada postoji intimna i snažna povezanost između čovjeka i Stvoritelja. Zato je za pravednike najvažniji prostor za rad jest u tome da imaju potrebu za Stvoriteljevom pomoći, jer bi bez Njega bili izgubljeni. Oni upravo žude za time – za mjestom rada – kako bi imali blizak kontakt sa Stvoriteljem.

Iz svega ovoga proizlazi da, kada Stvoritelj čovjeku daje mjesto za rad, tada su pravednici vrlo sretni! Zato su mudraci protumačili: "Prvi za obračun grijeha" – što za njih znači radost, jer sada imaju mjesto za rad, osjećaju potrebu za Stvoriteljem i sada mogu postići blizak kontakt s Njim.

Iz toga slijedi da ako Stvoritelj daje prostora za rad, ovi su pravednici vrlo sretni. Zbog toga su rekli: "Prvi za obračun grijeha." Za njih je radost to što sada imaju mjesto za rad, što znači da im je sada Stvoritelj postao potreban i sada mogu doći u bliski kontakt sa Stvoriteljem, jer se u Kraljevu palaču može doći samo s nekim ciljem.

Ovo je značenje stiha, "I ti ćeš uzeti za sebe." Specifično "za tebe (sebe)", budući da je sve u rukama neba osim straha od neba. Drugim riječima, Stvoritelj može dati obilje svjetlosti jer je ima. Ali tama, mjesto nedostatka, to nije u Njegovoj domeni.

Pošto postoji pravilo da strah od neba postoji samo na mjestu nedostatka, a mjesto nedostatka zove se "volja za primanjem", to znači da samo tada postoji mjesto za rad. Na čemu? Na mjestu na kojem postoji otpor.

Tijelo dolazi i pita: "Što je taj rad?" i nema se što odgovoriti na njegovo pitanje. Tada se mora preuzeti teret kraljevstva nebeskog iznad razuma kao vol pod jarmom i kao magarac pod tovarom bez prigovora, već, "On je rekao i Njegova je volja bila izvršena". To se naziva"za tebe", što znači da ovaj posao pripada upravo tebi, a ne Meni, dakle, to je rad koji vaša volja za primanjem zahtijeva.

No, ako Stvoritelj nekome da neku iluminaciju Odozgo, volja za primanjem predaje se i poništava poput svjetlosti svijeće pred svjetlošću baklje. Tada čovjek nema izazova ni potrebe za trudom, jer više ne treba na sebe preuzimati teret kraljevstva nebeskog prisilno poput vola pod jarmom i magarca pod tovarom, kao što je pisano: "Vi koji ljubite Gospodina, mrzite zlo."

To znači da se ljubav Stvoritelja proteže samo od mjesta zla. Drugim riječima, u onoj mjeri u kojoj netko ima mržnju prema zlu, što znači da vidi kako ga volja za primanjem sprječava u postizanju potpunosti cilja, u toj mjeri mu je potrebna ljubav Stvoritelja. Ako netko ne osjeća da ima zlo, ne može mu se dati ljubav Stvoritelja obzirom da nema potrebe za njom, jer već ima zadovoljstvo u radu.

Zato čovjek ne bi trebao žaliti ili biti ljutit kada osjeća borbu s vlastitom željom za primanjem, jer ga tobože to ometa u radu. Čovjek bi svakako bio zadovoljniji kada bi volja za primanjem bila odsutna iz tijela, što znači da ona ne bi donosila svoja pitanja čovjeku, ometajući ga u radu poštivanja Tore i mitzvot [zapovijedi]. 

Međutim, treba vjerovati da mu zapreke volje za primanjem u radu dolaze Odozgo, jer ima prostora za rad upravo onda kad se probudi volja za primanjem, jer se upravo kroz to može povezati s Bogom.

Stvoritelj uživa kada čovjek moli za bliskost s Njim i za preobrazbu želje za primanjem u želju za davanjem. Čovjek mora vjerovati da time pruža zadovoljstvo Stvoritelju, iz njegove molitve da Mu se približi na način Dvekuta [prianjanja], koji se naziva "jednakost forme", koji se smatra poništenjem volje za primanjem, tako da može davati. Stvoritelj o tome kaže: "Pobijedili ste Me, sinovi moji" – jer sam vam dao želju za primanjem, a vi tražite od Mene da vam dam želju za davanjem.

Sada možemo protumačiti ono što donosi Gemara (Hulin str. 7): “Rabin Pinhas Ben Yair namjeravao je otkupiti zarobljenika. Naišao je na rijeku Ginai (ime rijeke je bilo Ginai). Rekao joj je: ‘Razdijeli svoju vodu i proći ću kroz tebe.’ Rijeka mu je rekla: ‘Ti ćeš ispunjavati volju svog Stvoritelja, a ja ću ispunjavati volju svog Stvoritelja. Ti možda hoćeš, možda ne, dok ja sigurno hoću.”

Rekao je da je značenje toga što je rekao rijeci, odnosno, volji za primanjem, da ga pusti kroz nju i dostigne stupanj ispunjavanja Stvoriteljeve volje, što znači da učini sve kako bi podario zadovoljstvo svom Stvoritelju. Rijeka, volja za primanjem, odgovorila je da, budući da ju je Stvoritelj stvorio s ovom prirodom da želi primati užitak i zadovoljstvo, ona stoga ne želi promijeniti prirodu u kojoj ju je Stvoritelj stvorio.

Rabin Pinhas Ben Yair vodio je rat protiv nje, što znači da ju je želio preokrenuti u želju za davanjem. To se smatra vođenjem rata protiv kreacije koju je Stvoritelj stvorio u prirodi, nazvane "volja za primanjem", koju je Stvoritelj stvorio, koja je čitava kreacija, nazvana "postojanje iz nepostojanja".

Moramo znati da tijekom rada, kada čovjeku dođe volja za primanjem sa svojim argumentima, tu ne pomažu nikakvi argumenti i racionalizacije. Iako netko misli da su to pravedni argumenti, to mu neće pomoći da pobijedi svoje zlo.

Umjesto toga, kako je napisano, "Otupite mu zube." To znači napredovati samo djelima, a ne argumentima. To znači da čovjek mora prisilno dodati snagu. To je značenje onoga što su naši mudraci rekli: "Prisiljen je sve dok ne kaže 'želim'." Drugim riječima, kroz upornost, navika postaje drugom prirodom.

Prije svega, čovjek treba nastojati imati snažnu želju za postizanjem želje za davanjem i nadvladavanjem želje za primanjem. Snaga želje mjeri se prema broju i duljini stanki između svakog nadvladavanja.

Ponekad dođe do prekida usred radai, što znači pad. Taj pad može trajati samo trenutak, sat, dan ili mjesec, a nakon toga osoba ponovno počinje raditi na tome da nadvlada želju za primanjem i pokušava steči želju za davanjem. Snažna želja znači da prekid ne traje dugo i da se osoba smjesta ponovno budi za rad.

To se može usporediti s čovjekom koji želi razbiti veliki kamen i uzima veliki čekić. Ako udara cijeli dan, ali slabo – to jest, ako ne udara silovito, nego spušta čekić polako – onda će reći da taj posao nije za njega i da za to treba netko snažan. Tvrdit će da nije rođen s dovoljno snage da razbije taj kamen.

No, onaj tko podigne veliki čekić i udari njime snažno, ne polako, nego s velikim zamahom, odmah će slomiti kamen, kako je napisano, „kao što snažan čekić razbija stijenu“.

Isto vrijedi i u svetom radu – u unošenju posuda primanja u svetost. Iako imamo snažan čekić, tj. riječi Tore koje nam daju dobre savjete, ako ih primjenjujemo bez energije i s velikim pauzama, tada osoba bježi s bojnog polja i misli da nije stvorena za taj rad, nego to može samo netko tko je rođen s posebnim vještinama. No, čovjek mora vjerovati da svatko može postići cilj, ali mora uložiti trud da svaki put daje više snage u svladavanju sebe. Tada može brzo slomiti „kamen“ svog ega.

Također, treba znati da, kako bi trud donio stvarni kontakt sa Stvoriteljem, postoji jedan vrlo težak uvjet: napor mora biti poput ukrasa. “Ukras” znači nešto što osoba cijeni i smatra važnim. Ako ne osjećaš trud kao nešto vrijedno, nećeš moći raditi s radošću, tj. nećeš osjećati radost zbog toga što sada imaš kontakt sa Stvoriteljem.

Ovo se nagovještava kod etroga (citrusa), o kojem je rečeno „plod drveta hadar (lijep)“, koji mora biti čist iznad nosa. Poznato je da postoje tri vrste osjeta: 1) ukras/ljepota (hadar), 2) miris, 3) okus.

Okus se odnosi na svjetlost koja se prima odozgo prema dolje, što znači ispod Peh (usta), gdje su nepce i okus tj. kroz posude primanja.

Miris se odnosi na svjetlost koja dolazi odozdo prema gore, kroz posude davanja, u obliku primanja, a ne davanja ispod nepca i grla. To se smatra "mirisat će u strahu Gospodnjem", govoreći o Mesiji. Poznato je da se miris pripisuje nosu.

Hadar (ukras, ljepota) odnosi se na stanje iznad nosa, gdje nema ni okusa ni mirisa, ali ipak postoji nešto što omogućuje čovjeku da ustraje – a to je cijenjenje i ljepota truda tj. ukrasa.

Vidimo da se kod citrona ljepota pojavljuje upravo prije nego što je plod pogodan za jelo. No, kada je spreman za jelo, ljepota nestaje. To nas podučava o radu na duhovnom usavršavanju: „prvi za obračun grijeha“ – drugim riječima, baš u vrijeme rada i prihvaćanja jarmâ kraljevstva nebeskog, kada tijelo pruža otpor tom radu, tada je prisutna radost truda, odnosno ukrašavanja.

To znači da je tijekom rada ukrašavanje očito. Ako osoba osjeća radost u tom radu, to znači da ga doživljava kao ukras - kao nešto vrijedno, a ne ponižavajuće.

Ponekad osoba prezire rad prihvaćanja nebeskog jarmâ, vrijeme kada osjeća tamu, kada vidi da je jedino Bog taj koji je može spasiti iz tog stanja i prihvaćakraljevstvo nebesko iznad razuma, „kao vol pod jarmom i magarac pod teretom“.

Trebala bi osjećati radost u tome što sada ima što dati Stvoritelju, i iz toga proizlazi zadovoljstvo za Stvortielja. No, ne osjeća uvijek snagu da kaže da je taj rad vrijedan i lijep, tako da se naziva “ukrasom”, nego ga prezire.

To je vrlo težak uvjet, da može reći da bira ovaj rad više nego rad u kojem ne osjeća tamu, tj. rad u kojem osjeća zadovoljstvo i ne mora raditi protiv svoje želje za primanjem. Znači da tada ne mora raditi s voljom za primanjem da bi pristao preuzeti na sebe kraljevstvo nebesko iznad razuma.

Ako uspije nadvladati sebe i osjetiti radost u tome što sada ispunjava zapovijed vjere iznad razuma te prihvaća taj rad kao ljepotu i ukras, to se naziva radošću u zapovijedi, “radošću mitzve”.

To znači da je molitva važnija od uslišanja molitve. Jer u molitvi postoji trud, potreba za Bogom, nada u božansku milost – tada postoji pravi kontakt s Bogom i tada se osoba nalazi u Kraljevskom dvoru. No, kada je molitva uslišana, osoba je već napustila Kraljevski dvor, jer je uzela ono što je tražila i otišla.

To se može razumjeti iz stiha „Miris tvojih ulja je ugodan, tvoje ime je kao ulje izliveno“. Ulje simbolizira višu svjetlost kada svijetli. „Izliveno“ znači kada se svjetlost prekida, a tada ostaje samo miris ulja – to jest, ostaje barem Reshimo/sjećanje na ono što je bilo. No, ljepota i ukras (hadar) tamo su gdje nema nikakve svjetlosti, čak ni sjećanja (Reshimot).

To je značenje pojmova Atik i Arich Anpin u kabali. Kada svjetlost zrači, to obilje se naziva Arich Anpin, što predstavlja Hochma i otvorenu Providnost. Atik dolazi od riječi “va ye’atek”, „odvojiti“, što označava povlačenje svjetlosti, skrivenost.

Upravo tada dolazi do otpora tijela i odbacivanja odjeće, kada je vrijeme prihvaćanja Kraljeve krune odnosno Malchut (kraljevstva) svjetlosti tj. prihvaćanja nebeskog kraljevstva.

O tome govori Zohar: sveta Shechina rekla je rabiju Šimonu: „Nema mjesta gdje bih se mogla sakriti od tebe“ – što znači da čak i u najvećoj skrivenosti, on prihvaća nebesko kraljevstvo s ogromnom radošću.

Razlog za to je što slijedi put želje za davanjem pa stoga daje ono što ima u ruci. Ako mu Bog daje više, daje više; ako nema ništa, tada vapi iz sveg srca da ga Bog spasi. Stoga, čak i u takvoj situaciji, još uvijek ima kontakt sa Stvoriteljem.

Razlog što se ovaj aspekt naziva „Atik“ – iako je to najviša razina – jest to što je pravilo da što je nešto udaljenije od „odjeće“ (materijalnog izražaja, op.prev.), to je uzvišenije. I čovjek ima sposobnost osjetiti upravo na tom apstraktnijem mjestu, koje se naziva „apsolutna nula“ – jer tamo čovjekova ruka (ego, vlastiti interes) ne može doprijeti.

Drugim riječima, želja za primanjem može se uhvatiti (vezati) samo ondje gdje postoji neko širenje svjetla. Prije nego što čovjek pročisti svoje posude kako ne bi naštetio svjetlosti, nije sposoban primiti svjetlost u obliku širenja unutar posuda. Samo kada čovjek ide putem davanja – gdje želja za primanjem nije prisutna, ni u umu ni u srcu – tada svjetlost može doći u svoj punini, i tada on može osjetiti uzvišenost više svjetlosti.

No, kada čovjek još nije popravio svoje posude tako da budu u stanju davanja, tada se, kad svjetlost dođe do razine širenja, mora suziti i svijetliti samo prema čistoći kelim (posuda). Zato tada svjetlost izgleda u stanju potpune malenkosti. Dakle, kada je svjetlost apstrahirana od prožimanja u posude, tada može svijetliti u svojoj punini i jasnoći, bez ikakvih ograničenja zbog nižeg svijeta.

Iz ovoga proizlazi da je najvažniji rad upravo kada čovjek dođe do apsolutne nule, kada vidi da poništava cijelo svoje postojanje i biće, gdje želja za primanjem više nema nikakvu vlast, i tek tada ulazi u svetost.

Treba znati da „Bog je stvorio jedno nasuprot drugome“, što znači da se u onoj mjeri u kojoj se otkriva svetost, u istoj mjeri budi i nečista strana, Sitra Achra. To znači da kada čovjek tvrdi „sve moje pripada svetosti“, tada i nečista strana tvrdi suprotno, da cijelo tijelo treba služiti njoj.

Stoga čovjek treba znati da ako vidi da tijelo tvrdi da pripada nečistoj strani i viče svom snagom poznate sumnje – koje su aspekti „što“ i „tko“ – to je znak da ide pravim putem, to jest, da mu je cijeli cilj donijeti zadovoljstvo Stvoritelju. Dakle, glavni rad je upravo u ovom stanju, a čovjek treba znati da je to znak da je njegov rad usmjeren na cilj.

Znak je to da se čovjek bori i šalje svoje strijele u glavu zmije, budući da ona viče i raspravlja o “što” i “tko”, odnosno, "Što je ovaj rad za tebe?“, dakle, što ćeš dobiti ako radiš samo za Stvoritelja umjesto za sebe? A ako čovjek osjeća da tijelo postavlja pitanje „Tko'", to se odnosi na faraonovu pritužbu: "Tko je Stvoritelj da bih slušao njegov glas?“, što zvučio kao racionalan argument.

Obično, kada se nekome kaže da ide raditi za nekoga, osoba pita: "Za koga?" Stoga, kada tijelo tvrdi: "Tko je Gospodin da bih trebao slušati Njegov glas", to je racionalan argument.

Međutim, prema pravilu da razum nije sam po sebi stvarnost, već je prije ogledalo onoga što se nalazi u osjetilima, pa se umu tako čini. To je značenje izraza "Danovi sinovi: Hušim." Drugim riječima, razum ne odlučuje sam, već se temelji na onome što osjećaji diktiraju, te iz toga izvlači zaključke i traži načine da udovolji zahtjevima osjećaja.

Što god osjećaji traže, razum pokušava ispuniti njihovu želju. Međutim, razum sam po sebi nema potrebe ni za čim, on samo služi osjećajima. Stoga, ako postoji zahtjev za davanjem u osjetilima, um djeluje prema liniji davanja, i ne postavlja pitanja, budući da samo služi osjetilima.

Um je poput čovjeka koji gleda u ogledalo da vidi je li prljav. I sva mjesta gdje se u ogledalu vidi da je prljav, on ode i opere i očisti ih, jer mu je ogledalo pokazalo da ima ružnih stvari na njegovom licu koje treba očistiti.

Ipak, najteže je od svega znati što se smatra ružnim. Je li to volja za primanjem, odnosno zahtjev tijela da sve čini samo za sebe, ili je želja za davanjem ono što je ružno, što tijelo ne može tolerirati? Um to ne može ispitati, kao pred ogledalom, koje ne može reći što je ružno, a što ljepota; nego sve ovisi o osjećajima, i samo osjećaji određuju što je lijepo, a što ružno.

Stoga, kada se netko navikne na prisilan rad, na rad u davanju, razum, također, djeluje linijom davanja. Tada je nemoguće da će razum postaviti pitanje "Tko", kada su osjetila već navikla na rad u davanju.

Drugim riječima, osjetila više ne postavljaju pitanje: "Što je ovaj rad?" jer oni već rade da bi davali, i, naravno, razum ne postavlja pitanje "Tko".

Iz toga slijedi da je glavni rad u pitanju „Što je ovaj rad vama?“ A to što čovjek čuje kako tijelo postavlja i pitanje „Tko?“, dolazi od toga što se tijelo ne želi toliko poniziti, pa postavlja pitanje „Tko?“, koje izgleda kao da je racionalan argument. Ali istina je, kao što je rečeno, da je glavni rad upravo u pitanju „Što?“

*Na hebrejskom, citrus je Hadar, od riječi Hidur (ukras).↩