16.Što je "dan Gospodnji i noć Gospodnja" u radu?

Čuo sam 1941., u Jeruzalemu

Naši mudri rekoše o stihu: "Jao vama koji žudite za danom Gospodnjim! Što će vam dan Gospodnji?To je tama, a ne svjetlost." (Amos 5) Postoji alegorija o pijetlu i šišmišu koj su iščekivali svjetlost. Pijetao reče šišmišu: "Ja čekam svjetlost jer je svjetlost moja. No ti, zašto ti trebaš njezinu svjetlost?" (Sanhedrin 98b) To se tumači kao, budući da šišmiš nema očiju kojima bi vidio, što će dobiti od svjetlosti? Baš naprotiv, onome tko nema oči, sunčeva svjetlost stvara još veću tamu.

Moramo razumjeti tu alegoriju, odnosno kako su oči povezane s gledanjem u Stvoriteljevu svjetlost, koju tekst naziva "dan Gospodnji". Stoga su nam dali alegoriju u svezi s tim, o šišmišu, odnosno da onaj tko nema oči ostaje u mraku.

Također moramo razumjeti što je dan Gospodnji, što je noć Gospodnja i koja je razlika između njih. Dan ljudi prepoznajemo po izlasku sunca, no po čemu da prepoznamo dan Gospodnji?

Odgovor je: po pojavi sunca. Drugim riječima, kada sunce obasja zemlju, to nazivamo "danom". Kad sunce ne sjaji, to se naziva "tamom". Isto je i sa Stvoriteljem. Dan se naziva "otkrivenje", a tama se naziva "skrivenošću lica".

To znači da kad postoji otkrivenje lica, kad je ono čovjeku jasno kao dan , tada se to naziva "dan". Kao što naši mudri rekoše o stihu "ubojica ustaje danju da bi ubio sirote i uboge; a noću je poput lopova". Budući da je rečeno "...a noću je poput lopova", iz toga slijedi da je svjetlost dan. Ondje kaže da, ako ti je stvar jasna kao svjetlost što obasjava duše, on je ubojica, i moguće je spasiti ga u njegovoj duši" (Psachim 2). Stoga, vidimo da po pitanju "dana" Gemara kaže da je stvar jasna kao dan.

Iz toga slijedi da dan Gospodnji znači da će Stvoriteljevo upravljanje svijetom biti očito u obliku dobrog koji čini dobro. Primjerice, kad se osoba moli, njezina molitva smjesta biva uslišena i prima ono za što se molila i doživljava uspjeh na svakom koraku. To se naziva "danom Gospodnjim".

Nasuprot tome, tama, što je noć, znači skrivenost lica. To čovjeku donosi sumnje u vodstvo dobrog koji čini dobro i razne strane misli. Drugim riječima, skrivenost vodstva izaziva u čovjeku strane misli i stavove. To se naziva "noću" i "tamom", što znači da osoba prolazi stanje u kojem osjeća da joj se svijet zamračio.

Sada možemo protumačiti ono što je pisano: "Jao vama koji žudite za danom Gospodnjim! Što će vam dan Gospodnji?To je tama, a ne svjetlost." Stvar je u tome što oni koji iščekuju dan Gospodnji, znači da čekaju da im bude podarena vjera iznad razuma, da njihova vjera bude toliko snažna, kao da vide vlastitim očima, s takvom uvjerenošću da je to tako, da Stvoritelj brine o svijetu kao dobar koji čini dobro.

Drugim riječima, oni ne žele vidjeti da Stvoritelj upravlja svijetom kao dobar koji čini dobro, jer je vidjeti u proturječju s vjerom. Drugim riječima, vjera nastupa upravo ondje gdje se to protivi razumu. A kad čovjek čini nešto protiv svog razuma, to se naziva "vjerom iznad razuma".

To znači da vjeruju da Stvoritelj upravlja stvorenjima kao dobro koje čini dobro. Iako to ne vide s apsolutnom sigurnošću, ne kažu Stvoritelju: "Želimo vidjeti svojstvo dobra koje čini dobro unutar razuma", već žele zadržati to u sebi u formi vjere iznad razuma, pa traže Stvoritelja da im podari takvu snagu, da ta vjera bude toliko snažna kao da to vide unutar razuma, da ne bude nikakve razlike između vjere i znanja u umu. To je ono što oni koji žele prionuti uz Stvoritelja nazivaju "danom Gospodnjim."

Drugim riječima, ako to osjećaju kao znanje, Stvoriteljeva svjetlost, zvana "više izobilje", ući će u posude primanja, zvane "kelim (posude) separacije" (razdvojenosti, op.prev.). To nije ono što žele, jer će sve otići volji za primanjem, što je suprotno od Kedushe (svetosti), koja je protiv volje za primanjem radi sebe. Umjesto toga, žele prionuti uz Stvoritelja, a to mogu postići samo kroz jednakost forme.

Međutim, da bi to postigli, odnosno, da bi netko imao želju i žudnju da prione uz Stvoritelja, jer čovjek se rađa s prirodom volje za primanjem u vlastitu korist, pa kako je moguće postići nešto što je potpuno suprotno našoj prirodi? Zbog toga čovjek mora uložiti velik trud da bi postigao drugu prirodu, odnosno želju za davanjem.

Kada mu bude podarena želja za davanjem, bit će kvalificiran primiti više obilje i ne okaljati ga, jer sve mane nastaju zbog volje za primanjem u vlastitu korist. To jest, čak i kad radi nešto radi davanja, duboko u čovjeku postoji misao da će primiti nešto za taj čin davanja koji sada vrši.

Ukratko, čovjek ne može učiniti išta ako neće dobiti ništa zauzvrat. Drugim riječima, mora uživati, a svaki užitak koji primi radi vlastite koristi udaljava ga od Izvora života, zbog razdvojenosti.

To ga sprječava od sjedinjenja sa Stvoriteljem, jer se Dvekut (sjedinjenje/prijanjanje) mjeri jednakošću forme. Stoga je nemoguće vlastitim snagama postići čisto davanje bez primjese primanja. Kako bismo postigli moć davanja, potrebna nam je druga priroda, kako bismo imali snage postići jednakost forme.

Drugim riječima, Stvoritelj je davatelj i ne prima ništa, jer mu ništa ne nedostaje, odnosno, ono što On daje nije zbog nedostatka, da to što nema kome dati On osjeća kao nedostatak.

Umjesto toga, moramo to gledati kao igru. To jest, nije da kad nam On želi nešto dati, da je to nešto što je Njemu potrebno, već je sve to poput igre. Kao što su naši mudraci rekli o kraljici, koja je pitala: "Što Stvoritelj čini nakon što je stvorio svijet? Odgovor je bio: Sjedi i gra se s kitom.", kao što je pisano: "Taj kit kojeg Si stvorio da bi se igrao s njim" (Avoda Zarah, str. 3)

Pitanje kita odnosi se na Dvekut i povezanost (kao što je pisano "prema čovjekovim otvorima i vezama"). To znači da je svrha, odnosno povezanost Stvoritelja sa stvorenjima, samo igra; to nije stvar želje i potrebe.

Razlika između igre i želje jest u tome što je sve što dođe unutar želje potreba. Ako osoba ne ispuni svoju želju, osjeća nedostatak. No kad je igra u pitanju, čak i kad osoba ne dobije to nešto, to se ne smatra nedostatkom, kao što kažu: "Nije strašno što nisam dobio što sam mislio jer to nije toliko važno." To je zato što je želja koju je imao za tim bila samo dio igre, a ne nešto ozbiljno.

Iz stoga slijedi da je čitav rad osobe da postigne potpuno davanje, bez ikakve želje ili žudnje da primi užitak iz tog rada.

To je uzvišen stupanj, budući da je tako kod Stvoritelja. To se naziva "dan Gospodnji". Dan Gospodnji se naziva "cjelovitost", kao što je pisano: "Neka potamne zvijezde u svitanje; neka uzalud traže svjetlost", jer se svjetlost smatra cjelovitošću.

Kada osoba stekne drugu prirodu, želju za davanjem koju joj Stvoritelj podari nakon prve prirode, volje za primanjem, i sada primi želju za davanjem, tada osoba postaje kvalificirana služiti Stvoritelju u potpunosti. To se smatra "danom Gospodnjim."

Stoga, onaj tko još nije nagrađen drugom prirodom kako bi mogao služiti Stvoritelju u formi davanja, te čeka da bude nagrađen time, odnosno davanjem, što znači da je već uložio trud i učinio sve što može kako bi stekao tu silu, njega se smatra onime koji iščekuje dan Gospodnji - kada će postići jednakost forme sa Stvoriteljem.

Kada dođe dan Gospodnji, on je ushićen. Sretan je što je pobjegao od kontrole volje za primanjem radi sebe, koja ga je razdvajala od Stvoritelja. Sada prijanja uz Stvoritelja i vidi to kao da se uzdigao do vrha.

Za onoga čiji je rad u primanju radi sebe upravo je suprotno: on je sretan samo dok misli da će dobiti nekakvu nagradu za svoj rad. Kada vidi da volja za primanjem neće primiti nikakvu nagradu za svoj rad, postaje tužan i lijen. Ponekad počne sumnjati u početak i kaže: "Nisam na ovo pristao."

Stoga, dan Gospodnji jest postizanje moći davanja. Kad bismo nekome rekli: "To će biti tvoja nagrada za rad u Tori i mitzvot", odgovorio bi: "Ja to smatram tamom, a ne svjetlošću", jer to znanje vodi čovjeka u tamu.