6. Što je potpora u Tori, u radu?

Čuo sam 1944.

Kad čovjek uči Toru i želi da sva njegova djela budu u korist davanja, uvijek mora pokušavati pronaći potporu u Tori. Potpora se smatra hranom, a to su ljubav, strah, ushićenje, svježina i slično. Sve to treba crpiti iz Tore, što znači da Tora treba čovjeku donijeti te rezultate.

Međutim, kada netko uči Toru, a ne dobije te rezultate, to se ne smatra Torom jer se Tora odnosi na svjetlost koja je odjevena u Toru. Kao što su naši mudraci rekli: "Stvorio sam zlu inklinaciju; stvorio sam Toru kao začin." To se odnosi na svjetlost u njoj, jer ga svjetlost unutar nje ispravlja.

Također trebamo znati da se Tora dijeli na dva aspekta: 1) Tora, 2) mitzva [zapovijed]. Zapravo, nemoguće je razumjeti ta dva aspekta prije nego što čovjek bude nagrađen hodanjem stazom Stvoritelja na način da je "Savjet Gospodnji s onima koji Ga se boje." To je zato što, dok je čovjek u stanju pripreme za ulazak u Stvoriteljev dvorac, nemoguće je razumjeti put istine.

No, moguće je dati primjer koji čak i osoba tijekom pripremnog perioda može donekle razumjeti. Kao što naši mudri rekoše (Sutah, 21): "Rav Yosef reče, 'Mitzva štiti i spašava dok se prakticira. Tora štiti i spašava i dok se prakticira i kad se ne prakticira".

Stvar je u tome da se "dok se prakticira" odnosi na stanje u kojem pojedinac ima nešto svjetlosti. Može koristiti tu svjetlost koju je postigao samo kad je ona još s njime, pa je radostan zato što svjetlost sja za njega. To se smatra mitzvom, dakle da još uvijek nije nagrađen Torom, nego izvlači život svetosti (Kedusha) samo iz svjetlosti.

To nije slučaj s Torom: kada netko postigne određeni način rada, može ga koristiti čak i kada ga trenutno ne prakticira, tj. čak i dok nema svjetlost. To je zato što ga je napustilo samo prosvjetljenje, ali način rada koji je postigao može koristiti čak i kad prosvjetljenje nestane.

Ipak, trebamo znati da je, dok se prakticira, mitzva važnija od Tore kad se ne prakticira. "Kad se prakticira" znači da netko sada prima svjetlost. To se naziva "prakticira se", kada netko prima svjetlost u tome.

Stoga, dok osoba ima svjetlost, mitzva je važnija od Tore kada nema svjetlosti, što znači kada nema životnosti Tore. S jedne strane, Tora je važna jer se osoba može koristiti načinom rada koji je stekla u Tori. S druge strane, ona je bez životnosti, što se naziva "svjetlost". Tijekom mitzve, čovjek prima životnost koja se naziva "svjetlost". Stoga je u tom pogledu mitzva važnija.

Stoga, kad je osoba bez životnosti, smatra se "iskvarenom", jer tada ne može reći da Stvoritelj vodi svijet na način "Dobroga koji čini dobro". Tada se naziva "iskvarenom", jer osuđuje svog Tvorca, s obzirom da sad osjeća da nema životnosti, i nema mu zbog čega biti drago pa da bi mogao zahvaliti Stvoritelju što mu daje užitak.

Čovjek ne može reći da vjeruje da Stvoritelj provodi svoju volju nad drugima na način "Dobar koji čini dobro", s obzirom da put Tore razumijemo kao osjećaj u organima. Ako čovjek ne osjeća užitak, kakve koristi ima od toga što netko drugi ima užitak?

Ako je doista vjerovao da se Providnost otkriva kao dobar koji čini dobro svom prijatelju, vjera mu je trebala donijeti užitak i zadovoljstvo zbog vjerovanja da Stvoritelj vodi svijet uz vodstvo ispunjeno užitkom i zadovoljstvom. Ako mu to ne donosi životnost i radost, kakva je korist od tvrdnje da Stvoritelj bdije nad njegovim prijateljem uz vodstvo dobrote i činjenja dobra?

Najvažnije je ono što netko osjeća u vlastitom tijelu—osjeća li se dobro ili loše. Osoba uživa u zadovoljstvu svog prijatelja samo ako uživa u njegovoj dobrobiti. Drugim riječima, učimo da kod osjetilnog doživljaja tijela razlozi nisu važni. Važno je jedino osjeća li se dobro. U tom stanju on kaže da je Stvoritelj „dobar i čini dobro“. Ako se osjeća loše, ne može reći da Stvoritelj postupa s njim na dobar način i da čini dobro. Stoga, upravo ako uživa u sreći svog prijatelja, i primi uzdignuće duha iz toga i osjeća radost jer se njegov prijatelj osjeća dobro, tada može reći da je Stvoritelj dobar vođa.

Ako osoba nema radost, osjeća se loše. Kako onda može reći da je Stvoritelj dobar i čini dobro? Dakle, stanje u kojem osoba nema životnost i radost već je stanje u kojem nema ljubavi prema Stvoritelju niti sposobnosti opravdati svog Stvoritelja i biti sretan, kako i priliči onome kome je dana čast služiti velikom i važnom Kralju.

Općenito, trebamo znati da je viša svjetlost u stanju potpunog mirovanja, a svo širenje svetih imena doživljava se od strane nižih. Drugim riječima, sva imena koja viša svjetlost ima proizlaze iz postignuća nižih. To znači da se viša svjetlost naziva prema njihovim postignućima. Drugim riječima, osoba imenuje višu svjetlost prema načinu na koji je postiže, odnosno prema vlastitom osjećaju.

Ako netko ne osjeća da mu Stvoritelj daje išta, koje ime može dati Stvoritelju ako od Njega ništa ne prima? Međutim, kad netko vjeruje u Stvoritelja, svaki pojedini osjećaj koji ima pripisuje Stvoritelju. U tom stanju osoba imenuje Stvoritelja prema vlastitom osjećaju.

Ako se netko osjeća sretno u svom stanju, kaže da se Stvoritelj zove „Dobar koji čini dobro“, jer tako osjeća – da od Njega prima dobro. U tom stanju osoba se naziva tzadik (pravednik), jer opravdava (matzdik) svog Stvoritelja.

Ako se netko osjeća loše u svom stanju, ne može reći da mu Stvoritelj šalje dobro. Stoga se u tom stanju naziva rasha (zlikovac), jer osuđuje (marshia) svog Stvoritelja.

No, ne postoji stanje između, kada bi netko rekao da osjeća i dobro i loše u svom stanju. Umjesto toga, osoba je ili sretna ili nesretna.

To je značenje onoga što su naši mudraci rekli (Berachot 61): "Svijet nije stvoren, itd., osim za potpuno zle ili potpuno pravedne." To je zato što ne postoji stvarnost u kojoj se istovremeno osjeća i dobro i loše.

Kad naši mudraci kažu da postoji sredina, to se odnosi na stvorenja koja imaju osjećaju vrijeme, gdje se može reći "sredina" u smislu dva različita trenutka, jednog nakon drugog, kako učimo da postoje uzdizanja i padovi. To su dva vremena: jednom je netko zlikovac, a drugi put pravednik. Ali istovremeno osjećati i dobro i loše nije moguće.

Slijedi da, kad su rekli da je Tora važnija od zapovijedi (mitzvot), to je točno kad se netko njome ne bavi, odnosno kada nema vitalnosti. Tada je Tora važnija od zapovijedi koja nema vitalnost.

To je zato što iz zapovijedi bez vitalnosti ne može dobiti ništa. Ali kroz Toru osoba još uvijek ima način rada zahvaljujući onome što je primila dok se bavila Torom. Iako je vitalnost nestala, način rada ostaje u njoj i može ga koristiti. Postoji vrijeme kad je zapovijed važnija od Tore, a to je kada postoji vitalnost u zapovijedi dok nema vitalnosti u Tori.

Dakle, kad se ne prakticira, odnosno kad netko nema vitalnost i radost u radu, jedini savjet je molitva. Međutim, tijekom molitve mora znati da je zlikovac jer ne osjeća užitak i zadovoljstvo koji postoje u svijetu, iako čini kalkulacije da može vjerovati kako Stvoritelj daje samo dobro.

Ipak, nisu sve misli koje netko ima istinite u smislu rada. U radu, ako misao vodi do djelovanja, odnosno osjećaja u organima, organi bi trebali osjetiti da je Stvoritelj dobar i čini dobro te iz toga primiti vitalnost i radost. Ako nema vitalnosti, kakva je korist od svih kalkulacija ako sada organi ne vole Stvoritelja jer im daje obilje?

Stoga, osoba mora znati da, ako nema vitalnosti i radosti u radu, to je znak da je zlikovac jer je nesretan. Sve su kalkulacije neistinite ako ne vode djelovanju, odnosno osjećaju u organima da stvorenja vole Stvoritelja jer im daje užitak i zadovoljstvo.