337. Sretan je čovjek

„Sretan je čovjek koga Gospod kažnjava.“ Trebali bismo se zapitati, zar svrha stvaranja nije činiti dobro Njegovim stvorenjima? Dakle, ovo je suprotno cilju.

Možemo tumačiti da je poznato da svaka grana želi sličiti svom korijenu, kao što je pisano u „Uvodu u Knjigu Zohar“, da čitav svijet voli odmor. Međutim, to je poput osobe koja drži štap u ruci i udara sve oko sebe kako bi ih natjerala da rade. Stoga se svatko mora odreći svog odmora kako bi se spasio od muka koje dolaze od udaranja štapom.

Štap su patnje koje osoba osjeća kad joj nešto nedostaje. Dakle, kada netko nema što jesti, mora raditi kako bi umirio patnju od gladi. Što je veći nedostatak, to se više mora truditi sve dok ne bude primoran steći ono čemu teži.

Zato, ako Stvoritelj kažnjava kada nema duhovnosti, patnja primorava osobu da ulaže velike napore dok ne dobije duhovnost koju osjeća da joj nedostaje. Tada će, kroz patnju, pokušati postići duhovnost, gdje će primiti svrhu stvaranja, a to je činiti dobro Njegovim stvorenjima.

U tom trenutku, vidjet će što duhovnost znači, jer prije toga pati samo zbog toga što nema, ali još uvijek ne zna što je duhovnost. No, kada je postigne, uviđa svrhu stvaranja.

To je kao što je Baal HaSulam rekao o razlici između materijalnog i duhovnog. Materijalno je to da kada nema, pati, a kada ima sve materijalne stvari, i dalje ne osjeća zadovoljstvo materijalnim. Ali u duhovnosti, osoba ne pati kada nema, a kada ima, ima zadovoljstvo u životu. Dakle, kada osjeća patnju zbog nedostatka duhovnosti, to je razlog zbog kojeg teži duhovnosti.