Pismo 1

2. svibnja 1922., Jeruzalem

Mojem prijatelju...

Sad je podne i i primio sam njegovo pismo od osmog dana prvog mjeseca, a tvoje prosjačke pritužbe protiv mene prihvaćena su molitva, kako piše u Zoharu.

Već sam ti dokazao u svom prethodnom pismu da, dok ti mene koriš što ti ne pišem, zapravo bi trebao koriti vlastitu tromost. Napominjem da od sedmog Shevata [hebrejski mjesec oko veljače] do osmog Nisana, što znači više od dva mjeseca, nisi mi napisao niti jednu riječ, dok sam ja tebi u tom vremenu poslao četiri pisma: 22. Ševata, 10. Adara, 1. Nisana i 8. Nisana."

I ako ta slamka još uvijek zasićuje lava, to je kao što je pisano: "jer onaj viši od visokog gleda, a viši su nad njima." Što se tiče odgovora koji čvrsto zahtijeva, odgovorit ću da svi vjeruju u privatnu Providnost, ali je se opće ne drže.

Razlog je to što se strana i pokvarena misao... ne može pripisati Stvoritelju, koji je utjelovljenje "dobroga koje čini dobro". Međutim, samo se istinskim slugama Stvoritelja otvara znanje privatne Providnosti, da je On uzrokovao sve prethodne razloge, dobre i loše. Tada se pridržavaju privatne Providnosti, jer svi koji su povezani s čistim, čisti su. 

Budući da je Čuvar sjedinjen sa Svojim čuvanim, ne postoji očita podjela između dobra i zla. Svi su voljeni i svi su čisti, jer su svi nositelji Stvoriteljevih posuda, spremni slaviti otkrivenje Njegove jedinstvenosti. To je poznato osjetilima, i u toj mjeri imaju spoznaju da su na kraju sve misli i djela, dobra i loša, nositelji Stvoriteljevih posuda. On ih je pripremio, iz njegovih su usta proizašle, a na kraju korekcije to će svima biti poznato.

Međutim, između toga je dugo i prijeteće izgnanstvo. Glavni je problem to što kad čovjek vidi neko pogrešno djelo, pada sa svog stupnja (i drži se poznate laži i zaboravlja da je poput sjekire u rukama drvosječe). Umjesto toga, misli o sebi da je vlasnik svog djela i zaboravlja razlog svih posljedica, od koga sve dolazi i da ništa ne upravlja svijetom osim Njega.

To je pouka. Iako je isprva to znao, ipak, u trenutku potrebe, neće moći zadržati svoju svijest i pripisati sve cilju, koji prevaguje na stranu dobra. To je čitav odgovor na njegovo pismo.

Već sam ti rekao licem u lice istinitu alegoriju o ta dva pojma, gdje jedan poučava o drugome. Ipak, sila skrivenosti prevladava između, kao što su naši mudraci rekli o onoj dvojici šaljivdžija pred rabijem, koji su nasmijavali one koji su bili tužni.

Postoji parabola o kralju koji je postao naklonjen svojem slugi sve dok ga nije poželio uzdići iznad svih ministara, jer je prepoznao istinsku i postojanu ljubav u njegovu srcu.

Međutim, nije u skladu s kraljevskim ponašanjem odjedanput uzdići pojedinca na najvišu razinu, bez očitoga razloga. Radije, kraljevsko je ponašanje otkriti svrhu svega velikom mudrošću.

Što je učinio? Imenovao je slugu čuvarem gradskih vrata, i rekao ministru koji je bio vješt šaljivdžija da se pretvara da je pobunjenik protiv kraljevstva, i započne rat kako bi osvojio kuću dok su stražari nespremni.

Ministar učini kako mu je kralj zapovijedio i s velikom se mudrošću i lukavošću pretvarao da se bori protiv kraljeve kuće. Sluga je riskirao vlastiti život i spasio kralja, posvećeno i hrabro se boreći protiv ministra, sve dok njegova velika ljubav za kralja nije postala svima očigledna.

Tada je ministar skinuo svoje maske i nastao je gromoglasan smijeh (jer se tako žestoko borio, a sada je shvatio da je sve to bila samo fikcija, a ne stvarnost). Najviše su se smijali kada je ministar govorio o dubini imaginacija njegove okrutnosti i straha kojeg je isplanirao. Svaki je pojedini predmet tog strašnog rata postao predmetom smijeha i velike radosti.

Međutim, on je još uvijek sluga, nije učen. Kako može biti uzdignut iznad svih ministara i kraljevih slugu?

Tada kralj razmisli i reče ministru da se mora prerušiti u pljačkaša i ubojicu, i započeti bjesomučan rat protiv njega. Kralj je znao da će u drugom ratu pokazati čudesnu mudrost i zaslužiti mjesto na čelu svih ministara.

Stoga, postavi slugu da čuva kraljevu riznicu. Ministar se sada odjenuo u nemilosrdnog ubojicu i došao opljačkati kraljevo blago.

Jadni se sluga borio neustrašivo i odano, sve dok čaša ne bijaše napunjena. Tada je ministar skinuo svoju odjeću i nastade veliki smijeh i radost i kraljevoj palači, još veći nego ranije.

Detalji ministrovih trikova izazvali su veliki smijeh, jer je sada ministar morao biti još lukaviji nego prije, jer je sada bilo jasno da ne postoje okrutni u kraljevoj vlasti, već su svi okrutni tek šaljivdžije. Stoga je ministar upotrijebio veliku vještinu kako bi se domogao odjeće zla.

Ipak, u međuvremenu, sluga nasljedi „mudrost“ iz nakon-znanja, i „ljubav“ iz prije-znanja, i tada postade uzdignut u vječnost.

Zapravo, svi su ratovi u egzilu čudesan prizor, i svi znaju u dobrohotnoj dubini sebe da su sve to neka vrst humora i radosti koje donosi samo dobro. Međutim, ne postoji taktika koja bi olakšala težinu rata i prijetnju sebi.

Objašnjavao sam ti to licem u lice, i sad imaš znanje jedne strane te alegorije, a uz Stvoriteljevu pomoć razumjet ćeš i drugu.

No ono o čemu najviše želiš da govorim jest ono na što nemam odgovora. I o tome sam ti ispričao alegoriju licem u lice, jer je "zemaljsko kraljevstvo poput nebeskog kraljevstva", i pravo je vodstvo dano ministrima.

No sve se čini prema Kraljevom savjetu i s Njegovim potpisom. Sam Kralj ne radi ništa osim što potpiše plan koji su ministri osmislili. Ukoliko nađe manu u planu, ne ispravlja je, već postavlja drugog ministra na njegovo mjesto, dok prvi daje ostavku.

Takav je i čovjek: maleni svijet koji se ponaša u skladu sa slovima koja su utisnuta u njega, jer kraljevi upravljaju sa sedamdeset nacija u njemu. To je značenje onoga što je pisano u Sefer Yetziri (Knjizi stvaranja): "Okrunio je određeno slovo."

Svako je slovo ministar neko vrijeme, vrši procjene, a Kralj svijeta ih potpisuje. Kada slovo pogriješi u nekom planu, smjesta daje ostavku i On okruni drugo slovo na njegovo mjesto.

To je značenje stiha "svaka generacija sa svojim sucima." Na kraju korekcije vladat će slovo koje se zove Mesija. Ono će nadopuniti i vezati sve generacije za krunu slave u rukama Božjim.

Sad možeš razumjeri kako mogu intervenirati u tvoje državne poslove, koji već imaju ... kraljeve i suce, i svaki mora otkriti ono što mu je dodijeljeno da otkrije. Trajekt jedinstva ... on ih ne želi ispraviti; ipak, ja ću ih  ispraviti. Ipak, sve će se razjasniti kroz inkarnacije."

Zbog toga žudim čuti sve tvoje odluke u svakom detalju, jer u svakom detalju postoji duboka mudrost, i kada bih čuo neke tvoje čvrste upute, mogao bih ih ispuniti i razveseliti tvoje srce.

Znaj da mi je vrlo teško razumjeti tvoj jezik, jer nemaš postojanosti u imenima i njihovom značenju. Stoga ću ti otvoriti vrata u razumijevanju naziva, i ti ćeš izmjeriti za mene rečenicu svoje mudrosti. Na taj način moći ću slijediti tvoju namjeru.

Stoga ću postaviti nazive kako sam ih vidio iz svih tvojih pisama, kako bih uspostavio trajnu vezu između nas, da bi znao sve što ćeš pisati bez ikakvog propitivanja, poput simbola na vinskim bačvama.

Počet ćemo od korijena svih korijena i doseći sami kraj. Općenito je označeno pet stupnjeva: Yechida, Haya, Neshama, Ruach, Nefesh. Sve su grupirane zajedno u tijelu koje se ispravlja. Yechida, Haya i Neshama su iznad vremena, i premda se nalaze u srcu stvorenja, doživaljava ih se kao da okružuju izdaleka. Ne ulaze u tijelo tijekom njegova ispravljanja, jer se korijen, rosh, toch, sof [odnosno: glava, unutrašnjost, kraj], također raspoznaje u skrivenom izvoru.

Rosh je korijen od Yechida; to je Ein Sof [Beskonačnost]. Ondje, čak i na svom mjestu, njezina je svjetlost neotkrivena i sve je poništeno kao svijeća pred bakljom.

Nakon toga, korijen tocha, koji je korijen od Haya. To je značenje svjetlosti Ein Sofa, dakle, pojava Njegove  svjetlosti u potpunosti. Dok je u vremenu, ta se svjetlost postiže samo kao ono što ga održava, i zbog toga se naziva "korijen od Haya."

Slijedom toga, korijen Sofa, što je korijen duša. To je baš kao na početku, Ein Sof. Ovdje se širi gornji veo i vrijeme počinje u obliku "šest tisućljeća svijet postoji, a jedno je uništeno." To se naziva Ruach, Nefesh, i njihov je korijen povezan s Neshama.

Međutim, oni se također šire dolje kao Tora, koja je duh života, i mitzva [zapovijed], koja je Nefesh. Ta Nefesh je trajnost, postojanost, obuhvaćajuća sila koja jača tijelo u trajnom stanju snagom žena koje su utisnute u tu Nefesh.

Taj Ruach upuhuje duh života i svjetlost Tore u sliku žene. Njegov korijen objašnjava značenje "i udahnuo je u njegove nosnice dah života; i čovjek je postao živa duša." To se odnosi na duh koji se uzdiže do duše i prima od nje život u svjetlu Kraljevog lica, donoseći taj život duši, koja se u tom trenutku naziva "živa duša."

To je također redoslijed u svim zivugim [sparivanjem] sedam žena Rosha i dvije ispod u Nefeshu. To je značenje "Bog stavlja usamljenike u kuću," što znači, kada se pojavljuje snaga ženskih, pomoću "sva slava kraljeve kćeri je iznutra."

Primarne ispravke i rad su otkriti sile duše, koje Zohar naziva "viši svijet." Ovo također pripada skrivenom izvoru, kao korijen kraja, i svaki zivug [sparivanje] je manifestacija jedog svjetla u stvarnosti višeg svijeta. To je značenje "Mi, čiji su sinovi kao biljke odrasle u svojoj mladosti," što znači Ibur [začeće] u višem svijetu. Kroz Zivug ... s nižima ... tako je došlo na Njegovu misao, na kraju rosha, skriveni izvor će nadopuniti sva svjetla ... nastavak iz knjige, Riznica znanja.

Sam um je čovjekova duša i cijeli čovjek, jer u njemu je on potpuno definiran. Ono što iz njega proizlazi su njegova odjeća i oni koji mu služe. Neki su njegove grane, a neki se smatraju stranima njemu.

Iako je u njegovoj duši, on tu silu ipak neće vidjeti; ona je skrivena od bilo kojeg živog bića. Nemoj se čuditi zbog toga, jer oko upravlja i najvažnije je među svim osjetilima. Ipak, čovjek nikada ne vidi sebe, već samo osjeća svoje postojanje na način da mu vid ne bi dodao nikakvo znanje. Stoga ništa nije stvoreno uzalud, jer su to za njih osjetila i nema potrebe dodavati osjetilu.

Postoji također mentalna snaga, koja je čovjekov ja. Nije dana u bilo kojem opažanju osjetila, jer je osjećaj vlastitog postojanja sasvim dovoljan, i nema osobe kojoj neće biti dovoljno njezino postojanje, pa da traži dokaze od osjetila (a razlog je što nema osjećaja bez kretanja, što znači da ponekad osjećaj prestaje i nema pokreta u njegovom ja, tako da je to više poput apsolutne svijesti). Velika je pogreška poistovjećivati oblik suštine uma s oblikom koncepta koji je manjkavo uhvaćen okom uma. To je potpuna laž, jer je taj koncept poput svjetlosti koja izlazi i djeluje. Njegova se svjetlost osjeća sve dok je aktivna, dok ne završi svoju aktivnost i  nestane.

Iz ovoga učiš da je koncept koji se osjetio dok je aktivan samo mala i slaba grana toga (osjećaj biti smatra se znanjem, jer je moć osjeta također osjet, posljedica, i ne treba osjećaj biti).

On nije uopće poput svoje biti, ni u količini ni u kvaliteti, poput dragog kamena koji reflektira iskrice svjetla koje se obnavljaju općom obuhvaćajućom silom u kamenu, iako u obliku obuhvaćajuće sile u njemu uopće nema svjetlosti. Također, jezgra uma je sveobuhvatna sila u čovjeku, i različite grane proizlaze iz nje, kao u junaštvu i snazi, toplini i svjetlosti, prema zakonima provođene akcije.

Iako ga nazivamo "dušom uma," ili "jezgrom uma," to je zato što je um također njegova grana, najvažnija na svijetu, jer "čovjeka se cijeni prema njegovu umu."

Budući da čovjek ne daje ono što nema, tako ga definiramo kao "um," što znači barem ništa manje od osjetnog uma, jer je to grana i dio njega. On vlada svim svojim granama i guta ih kao baklja svijeću. Um se ne povezuje ni u kakvoj akciji, ali se različite akcije povezuju i učvršćuju se u umu.

Um smatra da je čitava stvarnost samo služi njemu, i u disciplini, i u svrhu da se poboljša, jer su svi izgubljeni, dok se um općenito razvija. Stoga su svi naši angažmani samo u putevima uma i njegovim težnjama, i ništa više nije potrebno.

Yehuda Leib