Što znači da čitamo odlomak „Zachor” (Sjeti se) prije Purima, u radu?

Članak br. 21, 1991.

Stih kaže: „Sjeti se što ti je učinio Amalek na putu kad si izašao iz Egipta, što ti se dogodilo na putu. Izbriši spomen na Amaleka ispod neba; ne zaboravi.”

Treba razumjeti zašto moramo pamtiti što nam je Amalek učinio kako bismo mogli izvršavati „Izbriši spomen na Amaleka”. To jest, to znači da ako se ne sjećamo što nam je učinio, ne možemo ga izbrisati, nego upravo u onoj mjeri u kojoj ga se sjećamo, u toj mjeri ga možemo izbrisati – i ne više. Treba razumjeti što u radu znači to što kaže: „Izbriši spomen na Amaleka”, i da ako nemamo sjećanje, ne možemo brisati. Stoga nam je najprije dana mitzva (zapovijed/dobro djelo): „Sjeti se što ti je učinio Amalek”, i tada imamo sjećanje na Amaleka te možemo izvršavati mitzvu brisanja Amaleka.

Poznato je da nema Svjetlosti bez kli (posude), nema ispunjenja bez nedostatka. Prema tome, čovjek ne može ništa učiniti ako nema potrebu za tom istom stvari. Dakle, kako možemo izbrisati Amaleka ako nemamo potrebu izbrisati ga? To jest, čovjek ne zna što je Amalek niti zašto trebamo izvršiti čin njegova brisanja. Stoga najprije moramo znati što je Amalek i kakve nam je nevolje prouzročio. Nakon toga, u mjeri u kojoj razumijemo da nam uzrokuje nevolje, u toj smo mjeri spremni izvršavati „Izbriši spomen na Amaleka”.

Drugim riječima, prema mjeri čovjekova sjećanja na nevolje koje mu je nanio, u toj je mjeri čovjek spreman izbrisati ga. To jest, upravo prema onome čega se sjeća da mu je naudio, u toj mjeri ga želi ukloniti iz svijeta. Ako se čovjek ne sjeća da mu je nanio mnogo nevolja, tada nema potrebu izbrisati ga. Prema tome, u mjeri u kojoj se sjeća, može ga izbrisati – i ne više.

Slijedi da je nemoguće izvršavati brisanje Amaleka osim u mjeri u kojoj se čovjek sjeća nevolja koje mu je učinio. Iz tog razloga, priprema za brisanje Amaleka treba biti u tome da čovjek mora znati što je Amalek, odnosno koja je uloga Amaleka nasuprot narodu Izrael. O tome stih kaže: „Sjeti se što ti je učinio Amalek na putu kad si izašao iz Egipta, što ti se dogodilo na putu.”

U mjeri u kojoj čovjek osjeća „što ti je učinio Amalek”, može izvršavati „Izbriši spomen na Amaleka”. To jest, ako se čovjek ne sjeća da mu je Amalek nanio štetu, nema razloga da ga izbriše. Kada čovjek promišlja i želi vidjeti tko je njegov neprijatelj koji mu čini samo štetu, to je volja za primanjem radi vlastite koristi, koja se naziva naklonjenost zlu, budući da sprječava čovjeka da primi užitak i nasladu koje mu Stvoritelj želi dati.

Prema tome, kada čovjek to promatra, u mjeri u kojoj osjeća da je volja za primanjem njegov neprijatelj, u mjeri pripreme da spozna i osjeti patnju koju mu ona uzrokuje, samo u toj mjeri spreman je izbrisati je iz svijeta. To je značenje onoga što je napisano: „Izbriši spomen na Amaleka.” To jest, to podrazumijeva da možemo izbrisati samo u mjeri u kojoj se sjećamo kolika je mjera zla koje nam je učinio.

Prema tome, možemo razumjeti zašto čitamo odlomak Zachor (Sjeti se) prije Purima. Najprije moramo razumjeti što je Purim u radu. Važnost Purima objašnjena je u riječima ARI-ja (Talmud Eser Sefirot, 15. dio, točka 220): „To je značenje onoga što je napisano: ‘Njihov spomen neće iščeznuti iz njihova potomstva.’ Ta iluminacija je u danima Purima baš svake godine. Stoga će u budućnosti svi blagdani biti ukinuti osim Megilat Esther. Razlog je taj što nikada nije bilo takvog velikog čuda, ni na Shabbat (Šabat) ni na blagdanima, da bi postojala takva iluminacija. U tom pogledu postoji velika prednost Purima nad svim ostalim danima, čak i nad šabatom i blagdanima.”

U komentaru Ohr Pnimi (Unutarnja Svjetlost) tumači se da ta Svjetlost, koja je bila u danima Purima, može svijetliti samo na kraju ispravka, a ne prije. Ta Svjetlost naziva se „Svjetlost svrhe stvaranja”. To jest, to je Svjetlost Hochma koja se odijeva u kelim primanja, što znači da čovjek želi primiti užitak i nasladu koji se ondje nalaze, a koji dolaze iz svrhe stvaranja. Ta Svjetlost svrhe stvaranja, nazvana Svjetlost Hochma, ne može svijetliti bez odjeće, te se odijeva u Svjetlost ispravka stvaranja, nazvanu Svjetlost Hassadim. Prije kraja ispravka ta Svjetlost Hochma, nazvana Gadlut Hochma, ne može svijetliti zajedno sa Svjetlošću Hassadim.

Tada se dogodilo čudo zbog posta i vapaja, koji su privukli Svjetlost Hassadim, i tada se Svjetlost Hochma mogla odjenuti unutar Svjetlosti Hassadim. To se smatra čudom, jer je Svjetlost svijetlila prije kraja ispravka, budući da po prirodi ta Svjetlost može svijetliti samo na kraju ispravka, koji se naziva „u budućnosti”. Čudo je bilo u tome što je zasjala prije kraja ispravka. Zato su naši mudraci rekli: „Svi će blagdani biti ukinuti osim Megilat Esther”, jer je Svjetlost Purima Svjetlost koja će svijetliti u budućnosti.

Napisano je (Shabbat, str. 88): „I stajali su podno planine.” To znači da je On nad njima nadvio planinu poput svoda i rekao: „Ako prihvatite Toru, dobro. A ako ne, ondje će vam biti grob.” Raba je rekao: „Ipak su je naraštaji prihvatili u danima Ahashverosha, kao što je napisano: ‘potvrdili su i primili’.”

Stoga vidimo važnost Purima, jer su tada prihvatili Toru dragovoljno, dok je do tada to bilo samo pod prisilom. Prema tome možemo protumačiti ono što smo pitali: Koje je značenje toga da je odlomak Zachor prije Purima? Razlog je taj što nema Svjetlosti bez kli. Stoga se najprije moramo sjetiti što je Amalek učinio, jer se Amalek u radu naziva „naklonjenost zlu”, i sjetiti se nevolja koje je prouzročio narodu Izrael. Nakon toga, kada imamo kli, to jest nedostatak, moguće je moliti, kao što je tada bio post i vapaj, i tada su bili nagrađeni time da su „potvrdili i primili” dragovoljno, iz ljubavi prema čudu.

Slijedi da se moramo pripremiti za Purim. Trebamo reći da je priprema potreba i kli za primanje Svjetlosti. To znači da osjećanjem nedostatka možemo primiti ispunjenje. Kao što postoji šest radnih dana prije nego što možemo doći u stanje Shabbat, kako su naši mudraci rekli: „Onaj tko nije radio uoči šabata, što će jesti na šabat?” To znači da tek kada postoji šest radnih dana, tada, kada dođe Shabbat, postoji odmor.

Prema tome, onaj tko radi na šabat smatra se da „oskvrnjuje Shabbat”, što znači da je oskvrnuo odmor. Isto tako, priprema za Purim jest osjećanje zla Hamana, koji želi uništiti, pobiti i istrijebiti sve Židove, od mladića do starca, djecu i žene, u jednom danu.

Stoga čovjek mora obratiti pozornost na Hamana u svome srcu, kako želi uništiti sve što je povezano s Kedusha (svetošću), to jest sve što može donijeti nešto što se smatra Kedusha. Bez obzira na mjeru te stvari, čak i ako je najmanja, on to želi uništiti. Čovjek žali što nema snage nadvladati misao Hamana, koji želi uništiti sve Židove.

Treba protumačiti da „svi Židovi” znači sve što ima neku povezanost s „radi Stvoritelja”, to on želi uništiti. To se naziva „prepoznavanje zla”, što je kli i nedostatak. Nakon toga možemo primiti ispunjenje za to, nazvano „Svjetlost”, koja dolazi ispuniti nedostatak koji je u kli. Prema tome, poslije su Izrael bili nagrađeni time da se „preokrenulo, tako da su Židovi zavladali nad svojim neprijateljima”, te su bili nagrađeni time da su primili Toru dragovoljno, a ne prisilno.

No srž čuda jest u tome da su „Židovi zavladali nad svojim neprijateljima”. To jest, kada osobina „Židovi” u čovjekovu srcu vlada, rad Stvoritelja može se obavljati dragovoljno, a ne prisilno. Slijedi da je srž čuda u tome što je prije bio u stanju u kojem je Haman vladao i želio uništiti cjelokupnu osobinu Židova. No kada Židovi vladaju čovjekovim srcem, tada mogu izvršavati dragovoljno, a ne prisilno.

Kao što su rekli naši mudraci: „Tir je sagrađen samo na ruševinama Jeruzalema, i obratno – kad se jedan uzdiže, drugi pada.” Prema tome, srž čovjekova rada jest moliti Stvoritelja da mu dâ želju za davanjem, jer to je srž molitve, kao što je napisano: „Onome tko dolazi da se pročisti – pomaže se.” Kada mu Stvoritelj dâ želju za davanjem, to je srž čuda, i to se naziva „druga priroda”, a u rukama je Stvoritelja da mu dâ drugu prirodu.

Zato čitamo odlomak Zachor prije Purima. No prije odlomka Zachor čitamo odlomak Shekalim. To nam dolazi reći da u radu, kako kaže Zohar, „Shekalim znači even (kamen) kojim se važe.” To je zato što čovjek mora odvagnuti poredak svoga rada, da vidi je li on radi Stvoritelja ili nije. To jest, nemoguće je izbrisati Amaleka prije nego što čovjek spozna snagu zla u sebi i kako ono uzrokuje svako udaljavanje od Stvoritelja.

Stoga, kada važe svoj rad kako bi vidio je li ispravan ili nije, može doći do prepoznavanja zla. Tada, u mjeri u kojoj osjeća zlo i ne može ga nadvladati, to jest vidi da nad njim ne može prevladati, to se još ne smatra „prepoznavanjem zla”. Međutim, to znači da vidi gubitke koje mu zlo uzrokuje i želi se osloboditi zla, ali ne može. To se naziva „prepoznavanje zla”, odnosno osjećaj zla. Drugim riječima, kada vidi gubitke koje mu zlo uzrokuje, to se naziva „prepoznavanje zla”.

Taj osjećaj dolazi čovjeku kroz trud u Tori i mitzvot, kada ga Svjetlost u Tori navodi da osjeti da je stanje u kojem se nalazi vrlo loše, jer ga udaljava od Kedusha (svetosti). Ako ne osjeća da je uronjen u samoljublje i da mu to šteti (a to se naziva prepoznavanje zla), tada još nema pravi osjećaj zla. Upravo kroz Toru i mitzvot, kada nastoji kroz njih dobiti pomoć u radu, Tora mu otkriva zlo u njemu. Prva pomoć koju prima jest prepoznavanje zla, to jest da spozna da je zlo, odnosno volja za primanjem radi sebe, zlo i štetno za duhovnost. Slijedi da značenje prepoznavanja zla jest spoznati da je zlo, odnosno volja za primanjem, ono što šteti čovjeku. A kada čovjek osjeti da mu šteti, tada može moliti iz dubine srca.

Međutim, moramo razumjeti zašto molitva treba biti iz dubine srca. Odgovor je da čovjek ne može osjetiti pravi okus nečega ako za tim nema čežnju. Odozgo žele da, kada nešto traži i njegova molba bude uslišana, mora postojati stvarni nedostatak. To se naziva „molitva iz dubine srca”, a poznato je da „srce” znači „želja”.

Prema tome, kada čovjek moli da mu se dâ neko ispunjenje, mora imati nedostatak za tim ispunjenjem. Iz tog razloga, ako u njegovu srcu postoji još neka želja, to je znak da nema veliku želju, jer se njegova želja dijeli na dvije želje. Slijedi da nijedna nije velika. No ako u srcu ima samo jednu želju, to se smatra da ono što traži dolazi iz dubine srca. To jest, nema nikakvu drugu želju između. Može imati želju učiti Toru, ali također i želju odmarati se i ne ulagati napor. I to se smatra dvjema željama te se već ne smatra da je njegova želja za učenjem Tore jedna jedina želja, jer također želi uživati u odmoru.

Zato čitamo odlomak Shekalim prije odlomka Zachor, jer najprije moramo znati da se volja za primanjem naziva „zlo i štetno”, a zatim možemo reći: „Sjeti se što ti je učinio Amalek”, kada je ustoličio volju za primanjem nad narodom Izrael, i u umu i u srcu. A budući da znamo da je učinio zlo, želimo izbrisati Amaleka.

Trebamo znati da u poretku rada moramo napraviti nekoliko razlučivanja:

1) Kad čovjek počinje ulaziti u rad izvršavanja Tore i mitzvot, ne osjeća nedostatak, jer zna da više-manje izvršava Toru i mitzvot. Stoga nema razloga reći da u sebi ima zlo.

2) Kad počne ispitivati svoja djela, počinje osjećati da u sebi ima zlo i da je grešnik, ali ne potpuni grešnik, jer vidi da ima gorih ljudi od njega. Stoga se naziva „nepotpuni grešnik”.

3) Kad želi raditi radi davanja, vidi koliko je daleko od tog rada. Tada mu dolazi grešnik s pitanjima „Tko?” i „Što?”. U to vrijeme dolazi u stanje u kojem vidi da je „potpuni grešnik”, i u umu i u srcu.

4) Kad je u stanju uspona, misli o sebi da je pravednik, to jest da će zauvijek ostati u stanju uspona. No nakon toga dolazi mu novi pad i vidi da je grešnik. Stoga ne zna što reći o sebi – reći da je potpuni grešnik, jer vidi da ima uspone kada sebi izgleda kao pravednik, ili reći da je pravednik, jer vidi da je za vrijeme pada grešnik.

Budući da je čovjek blizak samome sebi, prima mito od tijela, koje voli, i kaže da je uistinu pravednik, ali „nepotpuni pravednik”. Drugim riječima, budući da će tijelo imati veću korist ako se opravda, on o sebi kaže da je „nepotpuni pravednik”. Budući da ima padove, kada je u stanju „grešnika”, ne kaže da je „grešnik” zbog pada, iz gore navedenog razloga – jer prima mito od tijela – pa bira reći da je pravednik, ali nepotpun, kao što je napisano (Ponovljeni zakon 16:19): „Mito zasljepljuje oči mudrih i iskrivljuje riječi pravednih.”

Primjer za to možemo vidjeti u načinu na koji se svijet ponaša. Vidimo da mnogi ljudi kupuju lutrijske listiće kako bi dobili na izvlačenju. Svaki misli da će upravo on osvojiti glavnu nagradu, iako može biti milijun sudionika, a samo jedan dobitnik. Ipak, sudjeluje u izvlačenju i misli da bi mogao pobijediti. To jest, iako je to sumnjivo, ipak misli da bi mogao dobiti.

S druge strane, vidimo da kada oni koji kupuju lutriju žele nekamo ići automobilom, znamo da jedan od milijun doživi prometnu nesreću i ljudi stradaju. No taj koji je kupio lutrijski listić ne boji se da bi on mogao doživjeti nesreću. Ne kaže, kao kada dolazi kupiti listić, da bi mogao doživjeti nesreću.

Razlog je taj što je čovjek blizak samome sebi i ne može vidjeti ništa loše o sebi. Ako postoji nešto loše, to će se vjerojatno dogoditi drugima, a ne njemu. Iako se nada da će dobiti na lutriji, kada je riječ o prometnoj nesreći, netko drugi će „dobiti”, a ne on – premda na temelju čega određuje da postoji razlika između lutrije i nesreće? Ipak, „Mito zasljepljuje oči mudrih i iskrivljuje riječi pravednih.”

Prema tome, kada čovjek vidi da ima uspone i padove, kaže da je uistinu pravednik, pa zašto onda ima padove, jer tada, za vrijeme pada, vidi da je grešnik? Kao rezultat toga, o sebi kaže da je pravednik, ali nepotpun.

5) Kad je nagrađen potpunom vjerom i može usmjeriti svoj rad radi davanja, ali samo u kelim davanja, može se reći da već ima ljubav prema Stvoritelju, ali samo s dobrom inklinacijom. No kelim primanja, koji pripadaju zloj inklinaciji, još su izvan Kedusha (svetosti).

6) Kada postigne „pokajanje”, to jest kada je nagrađen ljubavlju prema Stvoritelju „s obje svoje inklinacije”, kao što je napisano: „I ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim”, što znači s obje svoje inklinacije, dobrom inklinacijom i zlom inklinacijom. To se smatra da se pokajao, to jest da je zlo u njemu, a to su kelim primanja, također ušlo u Kedusha i da s njima može raditi radi davanja. Zato su naši mudraci rekli: „Na mjestu gdje stoje oni koji se kaju, potpuni pravednici ne stoje.” To znači da potpuni pravednici ne mogu stajati u Kedusha na toj razini, jer potpuni pravednici ne koriste kelim zle inklinacije, koji su kelim primanja radi vlastite koristi, da bi bili ispravljeni i ušli u Kedusha, to jest da bi radili radi Stvoritelja.

Slijedi da sve ide prema poretku stupnjeva, od lakšeg prema težem. Stoga je poredak rada takav da počinjemo u Lo Lishma (ne u Njezino ime), a zatim postižemo Lishma (u Njezino ime). Prema tome, trebamo protumačiti ono što su naši mudraci rekli o riječima: „potvrdili i primili” – potvrdili su ono što su već primili. To jest, dotad je to bilo pod prisilom, kao što je napisano: „I stajali su podno planine”, a oni su protumačili: „Nad njima je nadvio planinu poput svoda i rekao: ‘Ako prihvatite Toru, dobro. A ako ne, ondje će vam biti grob.’”

Slijedi da je dotad bilo pod prisilom, a sada su, na Purim, prihvatili dragovoljno. To se naziva „poredak rada”. To jest, početak čovjekova rada mora biti pod prisilom. Po prirodi, kada čovjek želi raditi radi Stvoritelja, njegovo tijelo tome se protivi. To znači da uistinu započinjemo u Lo Lishma (ne u Njezino ime), kada se tijelo ne protivi toliko, jer kada vjeruje da će biti nagrađeno za odricanje od malih užitaka i zauzvrat primiti velike užitke – to jest kada obećava tijelu da će primiti veću nagradu u zamjenu za svoj rad u Tori i mitzvot – to nije protiv prirode. Stoga je to doista prvi početak.

No poslije, kada započne rad radi davanja, tijelo mu se opire jer je to suprotno prirodi s kojom je rođeno, a to je misliti samo na vlastitu korist. Tada je rad pod prisilom. To jest, ne smije gledati slaže li se tijelo raditi radi Stvoritelja. Naprotiv, mora sve činiti pod prisilom, čak i ako se tijelo ne slaže.

Ta prisila koju čovjek vrši nad sobom smatra se „molitvom”, jer čovjek želi izvršavati „ljubi Gospoda Boga svojega”, ali vidi da nema ljubav prema Stvoritelju, jer postoji pravilo da ondje gdje postoji ljubav nema prisile. Upravo ondje gdje nema ljubavi, a čovjek želi raditi za Nekoga koga ne voli, tada može raditi za Njega.

Stoga se trebamo pitati: Ako čovjek nema ljubav prema Stvoritelju, zašto onda radi za Njega? To jest, zašto raditi pod prisilom? Odgovor je da nam je dana vjera. Čovjek mora vjerovati da kroz prisilu kojom se prisiljava, i time što uistinu želi voljeti Stvoritelja, to postaje molitva. Time će biti nagrađen stanjem „prihvatili dragovoljno, iz ljubavi prema čudu”. To jest, Stvoritelj im je dao drugu prirodu, a to je želja za davanjem, i bili su nagrađeni ljubavlju prema Stvoritelju te su sve prihvatili dragovoljno.