Što znači: “Ne postoji ništa što nema svoje mjesto” u radu?

Članak 20, 1991

Naši mudraci su rekli (Beresheet Rabbah 68:9): “Zašto se Stvoritelj naziva ‘mjesto’? Zato što je On mjesto svijeta, a svijet nije Njegovo mjesto. Odakle je to napisano? ‘Evo mjesta kod Mene.’ Dakle, Stvoritelj je mjesto svijeta, a Njegov svijet nije Njegovo mjesto.” Također je rečeno (Avot 4:3): “Ne postoji ništa što nema svoje mjesto.” Trebamo razumjeti što nas to dolazi naučiti u radu.

U radu, “mjesto” je mjesto nedostatka. To jest, ako osoba ima neki nedostatak, trebamo reći da ona ima mjesto u koje može primiti ispunjenje tog nedostatka. Ali ako nema nedostatka, ne može se reći da se to može ispuniti, jer nema koga ispuniti. Na primjer, ako čovjek nije gladan, ne može jesti. To se smatra da nema mjesto za ispuniti svoju glad. Ili, ako nije žedan, ne može piti vodu, jer nema mjesto u kojem bi primio ispunjenje.

Prema navedenome, trebamo tumačiti razliku između “mjesta svijeta” i “Blagoslovljeno je Mjesto”, što znači mjesto Stvoritelja. U radu trebamo tumačiti da je Stvoritelj mjesto Njegova svijeta. To jest, ispravak stvaranja jest da je mjesto Stvoritelja, što znači nedostatak, nazvan “mjesto Stvoritelja”, to da Stvoritelj želi davati, što znači nedostatak.

Nedostatak koji se može pripisati Stvoritelju jest da On želi činiti dobro Svojim stvorenjima. Ta želja za davanjem, kada je svijet u nedostatku jer želi davati poput Stvoritelja, tada će svijet postojati u potpunosti. U tom trenutku Stvoritelj će im moći davati užitak i zadovoljstvo. Zašto? Zato što će primanje užitka i zadovoljstva biti na način ispravka.

Međutim, Njegov svijet nije Njegovo mjesto. To jest, nedostatak, odnosno želja koja postoji u svijetu, jest sama želja za primanjem. To ne pripada Stvoritelju, jer od koga bi On primao? Stoga, On — odnosno želja za davanjem koju Stvoritelj ima — jest ono što Njegov svijet mora preuzeti na sebe, a ne koristiti prirodu želje za primanjem, nedostatak s kojim je stvorenje — koje se naziva “postojanje iz odsutnosti” — rođeno. To se naziva “mjesto svijeta”.

Čovjekov rad odnosi se samo na to kako izaći iz prirode želje koja postoji u svijetu i steći drugu želju, a to je želja za davanjem. To je težak rad i može se postići samo kroz Toru, kao što su naši mudraci rekli: “Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.” Upravo kroz Toru možemo izaći iz vlasti želje za primanjem za sebe i steći želju za davanjem, jer je to druga priroda, u čemu pomaže jedino Svjetlost Tore.

Iz toga slijedi da je On, odnosno Stvoritelj, mjesto svijeta, što znači da svijet mora zadobiti nedostatak Stvoritelja, a to je želja za davanjem. Međutim, Njegov svijet, koji je želja za primanjem, odnosno nedostatak koji postoji u svijetu iz perspektive stvaranja — što je želja za primanjem za sebe — to nije nedostatak Stvoritelja.

Zato kažemo: “Blagoslovljeno je Mjesto.” To jest, kada je čovjek nagrađen time da primi nedostatak Stvoritelja, koji je želja za davanjem, čovjek zahvaljuje Stvoritelju što mu je dao Svoje mjesto, odnosno želju za davanjem, koja je ono što Stvoritelj ima. Čovjek treba postići taj stupanj — da ima želju za davanjem. Zato kažemo: “Blagoslovljeno je Mjesto”, jer nam daje mjesto, odnosno Njegov nedostatak, koji je želja za davanjem, jer s tom željom Stvoritelja, Stvoritelj je može ispuniti užitkom i zadovoljstvom.

Prema tome, trebamo tumačiti ono što smo pitali: što znači “Ne postoji ništa što nema svoje mjesto” u radu? To znači da ta stvar koju čovjek želi postići, odnosno želja za davanjem — za koju čovjek osjeća da mu nedostaje — čovjek mora najprije raditi tako da ta stvar koju želi postići, naime želja za davanjem, najprije mora imati mjesto, odnosno stvarni nedostatak.

To se izražava na dva načina: 1) osjećati nedostatak, 2) osjećati da mu samo Stvoritelj može pomoći, a da sam čovjek uopće nije sposoban izaći iz vlasti želje za primanjem za sebe.

To je značenje riječi: “Ne postoji ništa što nema svoje mjesto.” To znači da je redoslijed rada takav da čovjek najprije mora pripremiti mjesto, odnosno nedostatak, a zatim Stvoritelj daje ispunjenje tog nedostatka.

Međutim, trebamo znati da iako je srž čovjekova rada doći do spoznaje da mu nedostaje želja za davanjem i moliti da Stvoritelj ispuni njegov nedostatak i da mu tu želju, čovjek također treba hoditi desnom linijom, koja se smatra cjelovitošću. To jest, čovjek se treba osjećati potpunim kako bi mogao zahvaliti Stvoritelju, jer kada čovjek moli za nešto — da Stvoritelj ispuni njegov nedostatak — on se smatra “prokletim”, a “Prokleti se ne prianja uz Blagoslovljenoga”.

Zato su naši mudraci rekli (Berachot 32): “Čovjek treba uvijek najprije uspostaviti zahvalu Stvoritelja, a zatim moliti.” Jer kada čovjek uspostavi zahvalu Stvoritelju, sigurno je da ako čovjek vidi hvalu Stvoritelja i hvali Ga, u tom stanju on je u stanju potpunosti, što znači da je čovjek u stanju blagoslova, a prirodno je da se “Blagoslovljeni prianja uz Blagoslovljenoga”. Tada čovjek može privući blagoslov odozgo.

Redoslijed treba biti takav da čovjek u sebi pronađe nešto dobro što mu je Stvoritelj dao. Iako sada osjeća nedostatak, treba u sebi probuditi Reshimot (sjećanja) na nešto dobro što je imao od Stvoritelja i za što može zahvaliti Stvoritelju. Nije važno u čemu je čovjek uživao, nego samo da je u tome uživao i da zahvaljuje Stvoritelju za to. Tada je u stanju potpunosti.

Drugim riječima, tada je bio u miru sa Stvoriteljem jer ga je On obradovao, pa već može biti u radosti zbog onoga što je imao, i sada može doći Stvoritelju da mu pomogne, jer sada nije u stanju tuge, gdje osjeća da je u gorem stanju od svih drugih ljudi — stanju koje se naziva “proklet”, a “Prokleti se ne prianja uz Blagoslovljenoga”. Naprotiv, sada je u stanju “blagoslovljen”. Stoga čovjek treba u sebi potražiti nešto što će mu omogućiti da zahvaljuje Stvoritelju.

To je značenje stiha: “I nitko se neće pojaviti preda Mnom praznih ruku.” Trebamo to tumačiti tako da kada čovjek dolazi nešto tražiti od Stvoritelja, ne smije doći praznih ruku, što znači da nema ništa. Naprotiv, čovjek najprije treba pokušati pronaći u sebi nešto što mu je Stvoritelj dao i za što blagoslivlja Stvoritelja.

Nakon toga može tražiti od Stvoritelja, jer razmišlja o onome što je primio od Stvoritelja. Tako već ima povezanost sa Stvoriteljem, jer mu je Stvoritelj nešto dao, što god to bilo, ali važno je da može zahvaliti Stvoritelju za to, i već ima povezanost sa Stvoriteljem time što je zadovoljan Stvoriteljem jer mu je dao.

Stoga, budući da je sada u potpunosti sa Stvoriteljem, to je Segula (lijek / vrlina) da Stvoritelj ispuni njegove želje. To je kao što je Baal HaSulam rekao — time se ostvaruje da se “Blagoslovljeni prianja uz Blagoslovljenoga”. Zato čovjek mora biti vrlo oprezan da ne padne u Klipu (ljusku) tuge, jer tada je odvojen od Stvoritelja, za razliku od stanja kada je u stanju “blagoslovljen”.

I najvažnije, čovjek treba nastojati biti u stanju “nagrađen”, što znači moliti Stvoritelja da bude nagrađen. Jer kada je čovjek u stanju “nagrađen”, ima čežnju za Torom i molitvom i sviđa mu se sve što vidi u Kedushi (svetosti). To mu daje uzvišeno raspoloženje jer osjeća okus života u svemu što pripada Kedushi.

Ali kada je “nenagrađen”, to je potpuno suprotno — nema nikakvu želju za Torom ni za molitvom. Sve što čini u Kedushi nametnuto mu je, i kada se preispituje, o svemu što pripada Kedushi kaže da je za njega poput napitka smrti, te želi što prije pobjeći od svih tih stvari oko sebe.

Iako vidi da se ljudi oko njega bave Torom i mitzvot (zapovijedima / dobrim djelima) i imaju uzvišeno raspoloženje u radu koji čine, njegovo tijelo se opravdava govoreći da kada bi ti ljudi imali isti okus koji on osjeća, ne bi bili ništa bolji od njega. Ponekad čak ni ne razmišlja o tome da objasni zašto oni mogu, a on ne može. To jest, njihovo oduševljeno bavljenje Torom i molitvom nije dovoljno da u njemu probudi čežnju za radom. Uistinu, treba reći da budući da je ta osoba u stanju “nenagrađen”, njegova Tora za njega postaje napitak smrti.

Prema navedenome, trebamo tumačiti ono što su naši mudraci rekli (Yoma 72): “Rabbi Yehoshua Ben Levi je rekao: ‘Zašto je napisano: ‘Ovo je zakon koji je Mojsije postavio’? Ako je nagrađen, to za njega postaje napitak života; ako nije nagrađen, to za njega postaje napitak smrti.’”

Trebamo to tumačiti u radu tako da ako je čovjek nagrađen, njegova Tora za njega postaje napitak života. To znači da osjeća okus života u Tori, u molitvi i u svemu što pripada Kedushi. A ako nije nagrađen, njegova Tora za njega postaje napitak smrti, što znači da u Tori i u radu osjeća napitak smrti, odnosno okus napitka smrti, te želi pobjeći iz bitke i iz rada, i sve što čini čini pod prisilom.

Međutim, trebamo znati da je redoslijed čovjekova rada na dva načina: 1) Lo Lishma (ne u Njezino ime); 2) Lishma (u Njezino ime), što znači radi davanja.

Kao što on kaže u “Uvodu u Knjigu Zohar” (stavak 29): “Znaj da je naš rad tijekom naših sedamdeset godina podijeljen u četiri dijela:

“Prvi dio jest zadobiti pretjeranu želju za primanjem bez ograničenja, u njezinoj punoj, iskvarenoj mjeri, iz ruku četiri nečista svijeta ABYA. Ako nemamo tu iskvarenu želju za primanjem, nećemo je moći ispraviti, jer ‘čovjek ne može ispraviti ono što nije u njemu’, budući da će Klipot (ljuske) njome vladati i davati joj svoje Svjetlosti kako bi čovjeku osigurale sav materijal potreban za rad i ispravak.” To traje sve do navršenih trinaest godina.

“Drugi dio je od trinaeste godine nadalje. U tom trenutku točka u njegovu srcu, koja je Achoraim (stražnja strana) duše Kedushe (svetosti), a koja je od njegova rođenja odjevena u njegovu želju za primanjem, dobiva snagu. Međutim, ona se počinje buditi tek nakon trinaest godina (iz gore navedenog razloga), i tada čovjek počinje ulaziti u sustav svjetova Kedushe. Glavno jačanje želje za primanjem događa se samo u duhovnosti. Ipak, to je mnogo važniji stupanj od prvoga, jer je to stupanj koji čovjeka dovodi do Lishma (u Njezino ime), kao što su naši mudraci rekli: ‘Čovjek se uvijek treba baviti Torom i mitzvot Lo Lishma (ne u Njezino ime), jer iz Lo Lishma dolazi do Lishma.’ A završni stupanj u ovom dijelu jest da se čovjek strastveno zaljubi u Stvoritelja, sve dok predmet njegove strasti ne stoji pred njegovim očima cijeli dan i cijelu noć, kao što je pjesnik rekao: ‘Kada Ga se sjetim, On mi ne dopušta spavati.’

“Treći dio je rad u Tori i mitzvot Lishma (u Njezino ime), kako bi se davalo, a ne primala nagrada. Taj rad čisti čovjekovu želju za primanjem za sebe i zamjenjuje je željom za davanjem. U mjeri u kojoj čovjek pročišćava želju za primanjem, postaje dostojan primiti pet dijelova duše koji se nazivaju NRNHY.”

Stoga vidimo da najprije moramo raditi u Lo Lishma (ne u Njezino ime), što znači zadobiti želju i čežnju za Svjetlošću zadovoljstva koja je odjevena u Toru i mitzvot. Taj rad, koji čovjek treba činiti samo radi sebe, znači baviti se radom kako bi obradovao svoju želju za primanjem većim zadovoljstvima od tjelesnih zadovoljstava. Slijedi da se taj rad naziva Lo Lishma jer čovjek radi samo kako bi dobio emocionalno zadovoljstvo, a ne kako bi dao zadovoljstvo svome Stvoritelju. Drugim riječima, on izvršava Toru i mitzvot radi sebe i ne razmišlja o koristi za Stvoritelja.

Kada čovjek počne raditi u Lo Lishma kako bi postigao emocionalno ispunjenje, počinje osjećati dobar okus u Tori i u radu, ima uzvišeno raspoloženje i počinje osjećati ljubav prema Stvoritelju. Tada ima milost Kedushe. No kada želi početi rad davanja, odnosno raditi radi Stvoritelja, a ne radi sebe, okus koji je osjećao dok je radio samo radi vlastite koristi oduzima mu se.

To je zato da bi se navikao raditi radi Stvoritelja, a ne radi sebe. Budući da je bio naviknut osjećati okus rada u stanju drugog dijela, a sada ne osjeća isti okus slasti koji je osjećao dok je radio Lo Lishma, misli da više ne osjeća dobar okus u radu kao prije nego što je započeo rad Lishma, jer je postao gori nego prije. Zato kaže da vidi kako taj rad nije za njega i želi pobjeći iz bitke.

Ali uistinu, čovjek treba vjerovati da činjenica što ne osjeća dobar okus u radu nije zato što je sada pao sa stupnja koji je imao prije. Naprotiv, sada ga se Odozgo vodi kako bi se navikao raditi radi Stvoritelja i ne obraćati pažnju na sebe — osjeća li zadovoljstvo u tom radu ili ne. Umjesto toga, treba se naviknuti raditi radi Stvoritelja. Kao što je Baal HaSulam rekao (u “Poretku rada, Baal HaSulama”), čovjek treba vjerovati da kada svoj rad pripisuje Stvoritelju, Stvoritelj prihvaća njegov rad, bez obzira na oblik njegova rada.

Slijedi da kada čovjek ne osjeća dobar okus u radu, treba reći da sada ima priliku raditi samo radi Stvoritelja, odnosno da Stvoritelj uživa u njegovu radu, jer sada ne osjeća nikakav okus u radu zbog kojeg bi mogao reći da ga taj okus privlači.

Međutim, kada čovjek nadvlada i radi kako bi Stvoritelj uživao u njegovu radu, treba nastojati uživati u tome što ima mjesto za raditi samo radi Stvoritelja, i iz toga treba crpiti uzvišeno raspoloženje. O tom radu je rečeno: “Služite Gospodu s radošću.” To jest, kada čovjek vidi da ima rad, odnosno kada vidi da ima mjesto za nadvladavanje — jer tijelo želi upravo da želja za primanjem uživa u njegovu radu — on treba nadvladati i raditi upravo zato što će Stvoritelj uživati u njegovu radu, jer sada ne osjeća okus u radu zbog kojeg bi mogao reći da ga okus privlači. To se naziva “rad”.

Iz tog rada čovjek treba crpiti radost, iz toga što vidi da sada ima priliku izvršiti rad koji će biti samo radi davanja zadovoljstva njegovu Stvoritelju. No ovdje počinju usponi i padovi, jer se svaki put čovjeku daje da osjeti istinu zašto je udaljen od Stvoritelja, budući da je to protivno prirodi.

Ali trebamo pitati: zašto je Stvoritelj učinio da čovjek sam ne može nadvladati svoje posude primanja, nego treba pomoć Stvoritelja? Baal HaSulam je o tome rekao da kada čovjek ne bi vidio da ne može nadvladati zlo u sebi bez pomoći Stvoritelja, ostao bi izvan Kedushe. Rekao je da je razlog tome što bi, kada bi čovjek mogao nadvladati zlo u sebi, prirodno osjetio dobar okus u radu i bio bi zadovoljan s malo. To jest, osjećao bi: “Hvala Bogu, bavim se Torom i mitzvot (zapovijedima / dobrim djelima),” i osjećao bi da sve čini radi Stvoritelja, pa što mu još treba? Zato ne bi vidio što još treba dodati, jer doista radi za Stvoritelja. A budući da čovjek ne može raditi bez nedostatka, ostao bi u Katnut (malenosti) Kedushe.

Ali ako čovjek vidi da ne može nadvladati i raditi radi Stvoritelja, i da svaki put ima padove i uspone, kroz koje vidi da mu je potrebna pomoć Stvoritelja, a pomoć koju Stvoritelj daje je, kao što Zohar kaže o onome što je napisano: “Onome tko dolazi da se očisti pomaže se”, i pita: “Čime mu se pomaže?”, a odgovara: “Svetom dušom.”

To jest, svaki put čovjek je nagrađen višom dušom, prema pomoći za koju moli — najprije Svjetlošću Nefesh, zatim Ruach, sve dok ne bude nagrađen NRNHY svoje duše. Iz toga slijedi da usponi i padovi koje čovjek doživljava dolaze odozgo s namjerom, kako bi kroz njih postigao ono što pripada njegovoj duši.

Međutim, dok je čovjek još uvijek u Lo Lishma (ne u Njezino ime), pa čak i kada još nije postigao Lo Lishma na način velike strasti prema Stvoritelju, kao u drugom dijelu, kao u riječima: “Kada Ga se sjetim, On mi ne dopušta da spavam”, ipak treba započeti s radom davanja i ne čekati dok ne postigne stanje Lo Lishma koje se naziva: “Kada Ga se sjetim, On mi ne dopušta da spavam”, jer bi mogao ostati u tom stanju zauvijek.

Ali kada postigne stanje Lo Lishma i osjeti dobar okus u radu, tada mu se odozgo daje buđenje da želi raditi radi davanja. Tada počinje pravi rad, sve dok mu odozgo ne bude dana želja za davanjem.