Što znači: „Saboter je bio u potopu, i usmrćivao je“, u radu?

Članak br. 4, 1991

Napisano je u Knjizi Zohar, dio Noah: „Bio je potop i saboter je sjedio unutra.“ Baal HaSulam je pitao koja je razlika između toga da saboter usmrćuje ili da potop usmrćuje. Rekao je da potop uzrokuje tjelesne patnje, a saboter uzrokuje duhovne patnje. Drugim riječima, unutar tjelesnih patnji postoji saboter koji ubija čovjekovu duhovnost, što znači da muke tijela donose strane misli sve dok te misli ne sabotiraju i ne usmrte duhovnost.

Trebamo protumačiti njegove riječi. Potop i kiša nazivaju se „otkrivenima“, odnosno onim što je vidljivo našim očima, da je saboter ubijao ljude. To jest, čovjek misli da bi, kada bi volja za primanjem dobila ono što zahtijeva, odnosno znanje, a ne vjeru, kad bi mogla razumjeti sve o Njegovom vođenju, kako to volja za primanjem zahtijeva, služio Stvoritelju ispravno. Međutim, to nije tako, i kao rezultat toga, budući da je čovjeku teško trpjeti, on se udaljava od Života nad životima i želi da mu Stvoritelj daje samo užitke. Zbog toga se udaljava.

Međutim, unutar tjelesnih patnji, odnosno čovjekove nemogućnosti da razumije Njegovo vođenje, zašto mu Stvoritelj ne daje ono što volja za primanjem smatra da bi trebao dati, i on pati, iz toga proizlazi smrt u duhovnosti, odnosno duhovne patnje koje uzrokuju smrt u duhovnosti. Drugim riječima, on pada u herezu.

To jest, činjenica da je trpio tjelesne patnje jer mu Stvoritelj nije dao ono što je mislio, i to mu je uzrokovalo bol, te patnje uzrokuju smrt u tjelesnosti, kao što je napisano: „Siromah je kao mrtav, a onaj koji nema sinova je kao mrtav.“ Međutim, nakon toga dolazi do duhovnih patnji, odnosno ne može nadvladati vjeru i vjerovati u Stvoritelja da On vodi svijet vođenjem dobrog koji čini dobro. Tada dolazi do krivovjerja.

To se naziva „duhovna smrt“, kada čovjek padne u prazni prostor Sitra Achra (druga strana). Kasnije, kada se čovjek ponovno vrati radu, to se smatra „oživljavanjem mrtvih“. Tada čovjek mora vjerovati da to što je sada ponovno započeo rad nije vlastitom snagom, nego je Odozgo primio „rosu oživljenja“. To se smatra „oživljavanjem mrtvih“, čime je nagrađen jer je primio buđenje odozgo. Zbog toga čovjek mora svaki dan reći: „Blagoslovljen si Ti, Gospode, koji vraćaš duše mrtvim tijelima.“ Također treba reći (u Molitvi osamnaest blagoslova): „Ti sigurno oživljavaš mrtve.“

Dakle, ovdje postoje dvije stvari u vezi s patnjama:

Tjelesne patnje, kada čovjek pati u tjelesnim stvarima zbog onoga što mu je potrebno, i zbog toga trpi smrt, kao u „Siromah je kao mrtav, a onaj koji nema sinova je kao mrtav“, itd. Slijedi da ta smrt nije povezana s duhovnošću. Međutim, nakon toga ona uzrokuje duhovnu smrt jer ne može vjerovati da Stvoritelj vodi svijet na način dobrog koji čini dobro.

Slijedi da je to duhovna smrt, a ne tjelesna smrt. To je značenje toga da se kaže kako unutar potopa kiše, koji je tjelesna patnja, kasnije dolazi do duhovne patnje, kada čovjek ne može opravdati Providnost, pa zato pada u duhovnu smrt.

To je kao što je napisano u „Uvodu u Knjigu Zohar“ (točka 138): „Prije kraja ispravka, Malchut se naziva ‘drvo spoznaje dobra i zla’, jer je Malchut vodstvo Stvoritelja u ovom svijetu. Sve dok primatelji nisu dovršeni kako bi mogli primiti svu Njegovu dobrotu, vođenje mora biti u obliku dobra i zla, nagrade i kazne. Tomu je tako zato što su naše posude primanja još uvijek okaljane samoprimanjem. Stoga nužno osjećamo zlo u djelovanjima Providnosti u odnosu na nas. Zakon je da stvorenje ne može primiti otkriveno zlo od Stvoritelja, jer je to manjkavost u slavi Stvoritelja da Ga stvorenje doživljava kao onoga koji čini zlo, jer to ne priliči savršenom Upravitelju. Stoga, kada čovjek osjeća loše, poricanje vođenja Stvoritelja leži na njemu i Viši Upravitelj skriven je od njega u istoj mjeri. To je najteža kazna na svijetu.“

Iz toga slijedi da kada čovjek prima loše od Njega, to uzrokuje da Upravitelj postane skriven od njega. To se naziva „smrt“ u duhovnosti. A tko je uzrokovao da primi loše od Njega? Zašto je primio loše? To je zato što su ti kelim još uvijek bili zaprljani samoprimanjem. Stoga vođenje mora biti na način skrivenosti i prikrivanja. Zbog toga patnje uzrokuju smrt u duhovnosti.

Zbog toga čovjek mora ići iznad razuma i ne biti impresioniran razumom koji vidi i na kojem gradi svoj rad u Kedusha (svetost), kako bi mogao biti nagrađen ulaskom u Kedusha, jer je taj razum došao zato što je primio loše, a prema razumu, ako je Stvoritelj dobar koji čini dobro, zašto čovjeku ne daje ono što čovjek misli da mu treba, nego Stvoritelj čini ono što On želi? Slijedi da je razum izgrađen na osnovi vodstva dobra i zla. Stoga je jedini izbor čovjeka reći da je ono što mu razum govori netočno, kao što je rečeno o tome: „Jer Moje misli nisu vaše misli, niti su vaši putevi Moji putevi.“ Umjesto toga, ne treba se uznemiriti zbog razuma, nego reći da ide iznad razuma.

Međutim, u vezi s osjećajem približavanja Stvoritelju, postoje dva načina razlučivanja:

Ponekad je zabrinut da treba dobiti nešto što mu je potrebno. Obično, kada čovjek nešto treba, moli Stvoritelja da mu ispuni potrebu. Ako mu je ta stvar potrebna i ne vidi prirodan način da je dobije, a dogodi se čudo i primi ono što je tražio, čovjek se ispunjava ljubavlju prema Stvoritelju jer mu je pomogao dobiti ono što mu je bilo potrebno, i pripisuje primanje toga Stvoritelju. Slijedi da mu je približavanje Stvoritelju došlo primanjem užitka i zadovoljstva; to je bio uzrok približavanja Stvoritelju.

Isto vrijedi i za bolesnog čovjeka koji je ozdravio. Već je bio očajan, a iznenada je došlo poboljšanje i ozdravio je. I on se ponekad približava Stvoritelju, jer ga je primanje dobra od Stvoritelja približilo Stvoritelju.

Ponekad je suprotno. Čovjek trpi muke, i muke ga tjeraju da se približi Stvoritelju. To jest, dolazi mu misao da će ga, ako na sebe preuzme teret Tore i mitzvot (zapovijedi/dobra djela), Stvoritelj spasiti od njegovih nevolja. Slijedi da su patnje uzrokovale približavanje Stvoritelju. O tome treba reći da, budući da je u vrijeme nevolje čovjek u stanju niskosti, jer je napisano: „Gospod je uzvišen i ponizni će vidjeti“, slijedi da je, budući da je u niskosti zbog nevolja i muka koje su ga pogodile, spreman primiti pomoć odozgo, kao što je napisano: „Gospod je uzvišen i ponizni će vidjeti.“ Međutim, obično vidimo da patnje udaljuju čovjeka od Stvoritelja jer ne može pripisati patnje Onome koji je dobar i čini dobro. Stoga mu to uzrokuje smrt u duhovnosti.

Međutim, u vezi s niskošću postoje mnoga tumačenja. Drugim riječima, kada se čovjek ponizi, postavlja se pitanje: što je niskost? Kako se izražava da je čovjek u niskosti? Jednostavno značenje je da je niskost kad se čovjek podredi i radi iznad razuma. To se naziva „niskost“, kada spušta svoj razum i kaže da je njegov razum bezvrijedan.

Drugim riječima, čovjekov razum nalaže da ako mu Stvoritelj daje sve njegove potrebe, koje volja za primanjem razumije da zaslužuje, tada može voljeti Stvoritelja. To jest, voli Ga jer ispunjava sve njegove potrebe. Kada to ne bi bilo tako, ne bi se mogao poniziti i reći da je njegov razum bezvrijedan. Naprotiv, tada bi se udaljio od Stvoritelja i rekao da se ne isplati služiti Stvoritelju ako mu On ne ispunjava želje. Slijedi da se to naziva „oholost“, jer želi razumjeti puteve Stvoritelja, u čemu se On smatra dobrim koji čini dobro, ako tijelo ne dobiva ono što zahtijeva. O takvom oholom čovjeku Stvoritelj kaže: „On i Ja ne možemo prebivati u istom prebivalištu.“

Ali ako se ponizi i kaže: „Ne mogu razumjeti putove Stvoritelja“, i kaže da je ono što mu razum nalaže bezvrijedno, nego ide iznad razuma, to se naziva „niskost“, i o njemu je rečeno: „Gospod je uzvišen i ponizni će vidjeti.“ On je nagrađen time da ga Stvoritelj približava Sebi.

Prema tome, možemo protumačiti ono što su naši mudraci rekli: „Svatko tko juri za veličinom, veličina bježi od njega“ (Iruvin 13). To jest, čovjek kaže: „Mogu služiti Stvoritelju pod uvjetom da mi pošalje značaj. To jest, ako osjetim Njegovu veličinu, moći ću raditi radi Stvoritelja. Inače ne mogu raditi radi Stvoritelja.“ Njemu se kaže: „veličina bježi od njega.“

Ali kada čovjek kaže: „Sada želim biti sluga Stvoritelja bezuvjetno i ne trebam veličinu“, nego želi služiti Stvoritelju u potpunoj niskosti, odnosno iako nema osjećaj veličine Stvoritelja, ali iznad razuma, što se naziva „niskost“, tada je nagrađen veličinom jer se ponizio, budući da želi raditi samo radi Stvoritelja, a ne radi sebe.

Stoga, kad kaže da ne može raditi ako ne osjeti veličinu Stvoritelja, slijedi da volja za primanjem kaže da, ako ne razumije veličinu Stvoritelja unutar razuma, neće moći raditi radi Stvoritelja. Slijedi da je samo volja za primanjem upravitelj, ali na volju za primanjem učinjeni su Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost. Stoga je potpuno nemoguće biti nagrađen veličinom. Naprotiv, čovjek mora uvijek bježati od veličine. Tada se može reći, kao što je rečeno: „Onaj koji bježi od časti, čast ga progoni.“

Iz toga slijedi da ovdje postoji nekoliko stupnjeva u poretku rada:

Čovjek najprije mora težiti veličini i časti, jer inače uopće nema kelim za čast i veličinu, budući da misao djeluje prema onome što čovjek zahtijeva. Ako nema kelim za razum, kako može ići iznad razuma? Zbog toga, kada čovjek započne rad, mora misliti na to kako primiti veličinu Stvoritelja, kako se tijelo ne bi opiralo kada osjeti veličinu Stvoritelja, jer je prirodno da se mali poništava pred velikim. U tome nema rada, jer postoji pravilo da se tijelo ne opire ničemu što dolazi prirodnim putem.

Ali ako nema čežnju za razumom, odnosno želju služiti velikom Kralju, tada je njegov rad samo u djelovanju i nema potrebu da mu Stvoritelj pomogne, jer tada radi samo kako bi primio nagradu. U onoj mjeri u kojoj vjeruje u nagradu i kaznu, u toj mjeri može raditi i nema potrebu za veličinom Stvoritelja. Drugim riječima, čak i ako Kralj nije tako velik, to mu ne smeta jer gleda na nagradu, a ne na Onoga koji daje nagradu.

Ali ako počne raditi radi Stvoritelja, tada mu je potrebna veličina Kralja. Slijedi da ako ne žudi za veličinom Kralja, to je znak da ne radi radi Stvoritelja. Stoga je upravo to što teži veličini znak da želi postići stanje u kojem može reći da su sva njegova djela radi Stvoritelja. Nakon toga, kad osjeti da mora znati da ima velikog i važnog Kralja, i vidi da je to za njega glavni ometač, ono što mu je potrebno kako bi mogao nadvladati volju za primanjem, dolazi do drugog stupnja, kada mora pobjeći od veličine i želi raditi radi Stvoritelja bezuvjetno, što se naziva iznad razuma.

Drugim riječima, iako mu razum govori: „Vidiš da vjeruješ samo u malog kralja“, čovjek ipak treba reći: „Za mene si Ti veliki Kralj, kao da to osjećam. Vjerujem iznad razuma da si Ti veliki Kralj, kao da to osjećam.“ Stoga u tom stupnju bježi od veličine i od časti, a tada veličina i čast progone njega i sustižu ga, iako on ne želi primiti veličinu, jer samo tada postoji jednakost forme sa Stvoriteljem.

To je isto kao što učimo o Zivug de Hakaa (uparivanje udarcem): u onoj mjeri u kojoj Masach (zaslon) odbija Svjetlost, iako ima aviut (debljinu, tvrdokornost), odnosno želju i čežnju za Svjetlošću, ipak je ne prima jer želi biti davatelj, a ne primatelj. Stoga se odbijanjem u Masachu u njemu rađa Ohr Hozer (Odbijena Svjetlost), i u toj Ohr Hozer prima novu kli za primanje Svjetlosti.

Isto je i ovdje. Najprije čovjek treba steći želju i čežnju za postizanjem veličine Stvoritelja, a zatim mora steći snagu da odbije veličinu i ne želi je primiti jer želi jednakost forme. Tada zadobiva Ohr Hozer, i u toj Ohr Hozer prima veličinu i moć.

Slijedi da ovdje postoje tri stupnja:

1) Željeti upravo veličinu Stvoritelja.

2) Odbiti ideju čežnje, odnosno iako razumije da bi, kada bi imao istinski osjećaj veličine Stvoritelja, tijelo pristalo izvršavati sveti rad, ipak bježi od časti i veličine i kaže da želi raditi radi Stvoritelja. Iako nema osjećaj, moli Stvoritelja da mu da snagu kako bi mogao nadvladati volju za primanjem, iako se ona tome protivi.

3) Kada mu više nije potreban osjećaj veličine Stvoritelja i radi radi Stvoritelja bezuvjetno. Tada je nagrađen veličinom Stvoritelja i slavom Stvoritelja. Tada se ostvaruju riječi: „Onaj koji bježi od časti i veličine, čast ga progoni i želi se prionuti uz njega“, jer već ima jednakost forme, odnosno želi raditi kako bi davao.

Prema tome, kada čovjek shvati da je vrijedno primiti osjećaj veličine Stvoritelja jer će tada tijelo pristati služiti Kralju, i kada ima zahtjev za tim, budući da želi raditi radi Stvoritelja, ali se tijelo tome opire jer sve dok ne osjeća veličinu Stvoritelja ne želi vjerovati iznad razuma, tada dolazi stanje u kojem čovjek mora pobjeći od toga, jer je to samo argument volje za primanjem.

Ali kada ne osjeća veličinu Stvoritelja, tijelo se ne slaže s tim radom, i tada čovjek mora reći: „Ali naši mudraci su rekli: ‘Svatko tko juri za veličinom, veličina bježi od njega’“, budući da čovjek mora raditi radi Stvoritelja čak i kada tijelo ne uživa u radu, jer raditi radi Stvoritelja znači uopće ne uzimati u obzir vlastitu korist.

Kao što je napisano u „Uvodu u Knjigu Zohar“ (točka 199): „Potpuna ljubav je potpuna s obje strane, bilo u sudu ili u milosti. I čak ako On uzme tvoju dušu, tvoja ljubav prema Stvoritelju je u potpunoj cjelovitosti, kao i kada ti daje obilje. Postoji onaj koji Ga voli kako bi imao bogatstvo, dug život, sinove oko sebe, vlast nad svojim neprijateljima i uspjeh na svom putu. Tako Ga voli. Kada bi bilo suprotno, i Stvoritelj bi preokrenuo sreću nad njim strogim sudom, on bi Ga mrzio i uopće Ga ne bi volio. Zbog toga ta ljubav nije ljubav koja ima temelj. Potpuna ljubav je ljubav s obje strane, u sudu ili u milosti i uspješnim putevima. On će voljeti Stvoritelja, kao što smo učili, čak i ako On uzme njegovu dušu. Ta je ljubav potpuna.“

Treba protumačiti da čovjek mora voljeti Stvoritelja u uzdignuću—kad osjeća da Stvoritelj vodi svijet kao Dobri koji čini dobro, jer tijekom uspona čovjek želi poništiti sebe pred Njim bezuvjetno—ali to je poput svjetlosti svijeće pred svjetlosti baklje, gdje se poništava bez ikakvog uma ili razuma. To se smatra da čovjek služi Stvoritelju kada ima dušu.

Uspon znači da je čovjek živ i ima dah života. Tada čovjek ima ljubav prema Stvoritelju, i to se u radu naziva „strana dobra“.

Ali čovjek mora voljeti Stvoritelja i kada mu On uzme dušu, odnosno kada Stvoritelj uzme od njega dah života. To se naziva „vrijeme pada“, kada nema osjećaj vitalnosti, kada mu je duša uzeta i nema vitalnosti. Ako i u takvom stanju ima ljubav prema Stvoritelju, to se naziva „potpuna ljubav“.

Takvo nešto može biti samo iznad razuma, jer unutar razuma nema vitalnosti kako bi imao snagu za nadvladavanje. Stoga čovjek mora raditi tijekom pripreme na tome da bježi od veličine i časti prije nego što dobije bilo kakvu blizinu sa strane Stvoritelja. To jest, ne smije reći da će moći raditi kako bi davao samo ako mu Stvoritelj da dah života, ali bez vitalnosti, odnosno bez duha života, ne može raditi radi Stvoritelja. To nije stav Tore.

Naprotiv, čovjek mora moliti Stvoritelja da mu da snagu da voli Stvoritelja čak i kada mu On uzme dušu i ostane bez života, kako bi mogao nadvladati i voljeti Stvoritelja u svim okolnostima.

Prema gore navedenom, trebamo protumačiti značenje riječi: „On je učinio tamu Svojim skrovištem.“ To znači da kada se Stvoritelj želi sakriti od čovjeka, što je zasigurno za čovjekovo dobro jer još nije spreman za otkrivenje, daje čovjeku tamu. To jest, uzima mu dah života, i tada on pada na mjesto tame, gdje Svjetlost Kedushe ne svijetli.

Osoba treba vjerovati da je to skrivenost. Skrivenost znači da vjeruje da postoji veliki Stvoritelj koji vodi svijet na način dobrog koji čini dobro, ali je to od njega skriveno. Treba vjerovati da je to samo skrivenost, i ako uspije vjerovati da je to samo skrivenost, a ne stvarnost kakvom je vidi, tada biva nagrađen time da Svjetlost zasja na tom kisse (pokrovu), odnosno da će Svjetlost zasjati unutar te tame.

Prema tome, čovjek treba učiti iz stanja pada i iz stanja uspona. To jest, stanje pada dolazi čovjeku kada želi uložiti velike napore kako bi postigao Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem. Ipak, vidi suprotno, kao da nije učinio ništa, nego je u istom stanju kao prije nego što je započeo rad s namjerom davanja. Tada treba imati vjeru u mudrace i u ono što oni govore, a ne u ono što osoba misli i govori, jer joj ti padovi daju prostor da se uzdigne i približi Stvoritelju.