Zašto govor na šabat ne smije biti kao govor na radni dan, u radu

Članak br. 18, 1990

Napisano je u Zoharu (BeShalach, odlomci 70–78): „Gospod će se boriti za vas, a vi šutite.“ Rabbi Aba je započeo: „Ako zbog Shabbata (Šabata) zadržiš svoju nogu da ne činiš ono što želiš i da ne govoriš riječi, tada tvoj govor na Shabbat neće biti kao govor radnog dana.“ Svaki dan čovjek mora pokazati djelo i pobuditi buđenje odozdo, iz onoga što treba pobuditi. Međutim, na Shabbat čovjek se treba buditi samo u riječima Stvoritelja i u svetosti dana, a ni u čemu drugome, jer na Shabbat nema potrebe za buđenjem odozdo. Dođi i vidi: ovdje, kada se faraon približio da zarati s Izraelom, tada Stvoritelj nije želio da Izrael uopće pobudi buđenje odozdo, jer je postojalo buđenje odozgo, kao što je napisano: „Gospod će se boriti za vas, a vi šutite“, jer se ime Rachamim (milosrđe) mora probuditi nad njima, budući da bi buđenje odozdo samo aktiviralo sud.

Trebamo razumjeti povezanost između „Gospod će se boriti za vas“ i Shabbata, te zašto je svakoga dana potrebno buđenje odozdo, dok na Shabbat ono nije potrebno, jer na Shabbat postoji samo buđenje odozgo. Također trebamo razumjeti što znači da se na Shabbat trebamo baviti samo riječima Stvoritelja i svetošću dana.

Poznato je da pred nama postoje dvije stvari: Nedostatak, koji je čežnja. Bez nedostatka čovjek ne može osjetiti zadovoljstvo, čak i ako je ta stvar najvažnija na svijetu. Ako nema nedostatak za tu stvar, iako je može primiti, neće u njoj uživati, jer to ovisi o mjeri njegove čežnje za njom. Stoga imamo vrijeme nedostatka, a zatim dolazi vrijeme da svaki put primimo još veći nedostatak.

To jest, gdje osjeća nedostatak, čovjek ide ispuniti taj nedostatak. Ako mu je teško postići tu stvar, ne kažemo da je uzalud pokušavao postići je, nego da je ipak nešto postigao: postigao je kli (posudu) koja se naziva „čežnja“. Drugim riječima, da je odmah dobio ispunjenje, to se ispunjenje ne bi smatralo ispunjenjem u pogledu zadovoljstva, koje je glavni cilj, kao što smo učili da je svrha stvaranja bila Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima, što znači da će primiti užitak i zadovoljstvo.

Iz toga slijedi da ako čovjek primi nešto bez napora, što znači da nije imao vremena steći kli za primanje zadovoljstva, nazvan „čežnja“, tada zadovoljstvo koje bi trebao primiti iz toga ispunjenja ne može donijeti zadovoljstvo, jer nema kli za primanje zadovoljstva. Naime, kli za primanje zadovoljstva naziva se „čežnja“, a da bi čovjek primio čežnju za nečim, to ovisi o vremenu, to jest o vremenu potrebnom da osjeti nedostatak.

Iz toga slijedi da kada čovjek moli Stvoritelja da ispuni njegovu potrebu, i to ovisi o količini vremena tijekom kojeg je molio Stvoritelja da ispuni njegov nedostatak. Zbog toga mu Stvoritelj najprije pomaže povećavanjem kli (posude) u njemu, koja se naziva „kli čežnje“, što znači da Stvoritelj čuje njegovu molitvu. Razlog zašto čovjek ne prima odmah ispunjenje svoje molitve jest taj što treba reći da nije tako da Stvoritelj ne čuje njegovu molitvu, nego da je Stvoritelj čuje i povećava čežnju u njemu kako bi imao pravi kli za osjećanje zadovoljstva. Iz toga slijedi da kada bi odmah primio ono što želi, ne bi mogao uživati zbog nedostatka čežnje.

Po tome ćemo razumjeti ono što su naši mudraci rekli (Sukkah 52): „Iskvarenima se naklonjenost zlu čini poput vlasi kose, a pravednima poput visoke planine.“ Međutim, najprije moramo razumjeti, kada govorimo u smislu rada, što znači „u smislu rada“.

Stvar je u tome da postoje dva načina izvršavanja Tore i mitzvot:

1) Činjenje, koje se smatra djelovanjem. Čovjek uči Toru; izvršava mitzvot u svim njihovim pojedinostima i preciznostima i tu se nema što dodati. Doista, s obzirom na djela, on se smatra pravednim.

2) Rad, koji je rad u srcu. Prema riječima naših mudraca, molitva se obično naziva „radom“, jer se molitva naziva „rad u srcu“, što je namjera, odnosno namjera srca. To jest, čovjek treba usmjeriti dok izvršava Toru i mitzvot zašto izvršava Toru i mitzvot — radi li to radi sebe ili usmjerava radi Stvoritelja?

Zbog toga trebamo razlikovati pravedne i iskvarene s obzirom na djela, te pravedne i iskvarene s obzirom na namjeru. S obzirom na djela, pravedni su ultra-ortodoksni, a iskvareni su sekularni. No s obzirom na namjeru, pravedni i zli idu prema posve drukčijem poretku. Drugim riječima, s obzirom na djela, oboje su pravedni. Ali s obzirom na namjeru postoji razlika: pravedni su oni koji rade za Stvoritelja, a iskvareni su oni koji rade za sebe. Međutim, s obzirom na rad, oboje su pravedni.

Kada želimo hodati u radu, što znači s namjerom srca, da sva njegova djela budu radi Stvoritelja, tada započinje poredak rada. To jest, zli u njegovu srcu, koji se nazivaju „volja za primanjem za sebe“, opiru se radu radi Stvoritelja. Međutim, „Bog ih je stvorio jedno nasuprot drugome“, što znači da u mjeri u kojoj želi hoditi putem istine, u toj mjeri mu se otkriva istina o zlu koje je u njemu.

Kada čovjek ima malu želju hoditi putem istine, što znači činiti sve radi Stvoritelja, tada je i njegovo zlo malo, jer „jedno nasuprot drugome...“. Drugim riječima, u mjeri u kojoj u njemu postoji Kedusha (svetost), u toj mjeri postoji i otpor prema Kedushi. Iz toga slijedi da što više napreduje u radu i želi više ići putem istine, to se više zlo pojavljuje, ne dopuštajući mu da poništi zlo, te zlo nastoji vladati još snažnije.

Iz toga slijedi: „Tko je veći od svoga prijatelja, njegova je inklinacija veća od njega.“ Stoga proizlazi da onaj koji želi biti pravedan, da njegova djela budu radi Stvoritelja, u njemu raste zlo. Zbog toga su rekli: „Pravednima se naklonjenost zlu čini poput visoke planine.“ Drugim riječima, zlo se svaki put uzdiže. Har (planina) znači Hirhurim (misli, razmišljanja). To jest, on ima loše misli, što znači da se svaki put zle misli povećavaju i postaju poput visoke planine.

Ali iskvarenima, onima koji ne mare za namjeru da bude radi davanja, nego vjeruju da rade Lo Lishma (ne u Njezino ime) i da se iz Lo Lishma dolazi do Lishma (u Njezino ime), te se na to oslanjaju i kažu: „Slava će na kraju doći“, što znači da tek kada budu imali želju usmjeriti radi Stvoritelja, sigurno će imati snagu nadvladati i činiti sve radi Stvoritelja — njima se njihovo zlo čini poput vlasi, što znači da nije tako teško usmjeriti namjeru.

Razlog je u tome što njihovo zlo nije tako veliko, kao što je rečeno, jer je njihovo dobro malo, što znači da je mala želja da sve čine radi Stvoritelja. Dokaz za to je što nemaju takvu potrebu započeti ovaj rad, pa zlo u njima ne mora pokazati svoje zlo niti mu se opirati. Stoga im se naklonjenost zlu čini poput vlasi. To znači da nitko od njih ne laže, nego svatko govori prema svom osjećaju.

Prema tome razumijemo značenje privlačenja Svjetlosti i značenje privlačenja kli (posude). To jest, mi još uvijek nemamo kli za primanje užitka i zadovoljstva, koji se naziva „čežnja“, jer to ovisi o čovjekovu radu, budući da se upravo kroz rad razvija ovaj kli, koja se naziva „nedostatak“ i „čežnja“. Ova kli stječe se upravo kroz trud, što znači da je bez napora nemoguće steći kli, odnosno potrebu za stjecanjem posuda davanja.

To znači da se samo stjecanje posuda davanja već naziva „Svjetlost“. To jest, to je nešto što dolazi Odozgo i naziva se „pomoć Odozgora za stjecanje posuda davanja“.

Poznato je da u Svjetlosti treba razlikovati dvije razine:

1) Stjecanje posuda davanja, što znači kelim (posude), odnosno želje koje su prije bile izvan Kedushe, što znači da se te želje nisu mogle koristiti radi davanja.

2) Ova Svjetlost naziva se prema kelim, jer Svjetlost dolazi kako bi ispravila kelim. To se naziva „Svjetlost Achoraim (stražnja strana, naličje)“, prema kelim, jer se kelim nazivaju Achoraim u odnosu na Svjetlost, a Svjetlost se naziva Panim (lice/prednja strana).

U radu se to naziva „pomoć odozgo“, kao što je rečeno u Zoharu: „Onaj koji se dolazi pročistiti, pomogne mu se.“ I pita: „Čime?“ Odgovor je: „Svetom dušom.“ To jest, čovjeku se Odozgo daje Svjetlost koja se naziva Neshama (duša), i ta Svjetlost pročišćava čovjeka kako bi imao snagu davati višem, jer kao što Svjetlost dolazi od Davatelja, tako ta Svjetlost daje čovjeku snagu da može raditi radi davanja.

Iz toga slijedi da u poretku rada trebamo razlikovati sljedeće:

Stanje 1) Kad se čovjek probudi da bi izašao iz onoga što ima iz svog odgoja. Osjeća da ga ne može privlačiti opća javnost, koja se bavi Torom i mitzvot s istim razumijevanjem kakvo su imali kad su počeli izvršavati Toru i mitzvot. To razumijevanje i osjećaj kod njih traju već dugo vremena, ali oni ne napreduju u Tori i mitzvot, osim u količini. No što se tiče kvalitete, odnosno da imaju veći osjećaj važnosti Tore i mitzvot, toga nemaju. Oni se pitaju kako je moguće da nema napretka u kvaliteti Tore i mitzvot, budući da je o Tori i mitzvot napisano: „Jer one su naš život i duljina naših dana.“ Ali u tom smislu oni uopće ne napreduju. Stoga idu tražiti mjesto gdje mogu steći napredak u pogledu veličine i važnosti, kako bi osjetili da su „one naš život“.

Stanje 2) Kad počnemo hoditi putem da postignemo da „one su naš život“, naši mudraci nam kažu da je savjet kako doći do osjećaja života koji se nalazi u Tori i mitzvot — Dvekut (prianjanje), kao što je napisano: „i prianjati uz Njega“. To jest, „prianjati uz Njegove osobine: kao što je On milosrdan, tako i ti budi milosrdan“. To znači da kao što Stvoritelj želi samo davati, tako i čovjek treba doći do takvog stupnja gdje želi da sva njegova djela budu samo radi davanja, a ne radi vlastite koristi.

Ovdje, u ovom drugom stanju, kad se želi uzdići na stupanj i izvršavati Toru i mitzvot radi davanja, on prima prvu pomoć, kada se čovjeku daje do znanja da je daleko od te osobine koja se naziva Lishma (u Njezino ime). Drugim riječima, iako je prije nego što je započeo rad davanja znao da postoji stvar rada Lishma, nazvana „radi Stvoritelja“, i vjerovao u ono što su naši mudraci rekli: „Čovjek se uvijek treba baviti Torom i mitzvot, čak i Lo Lishma (ne u Njezino ime), jer iz Lo Lishma dolazi do Lishma“ (Pesachim 50), nikada mu nije palo na pamet da je za rad Lishma potrebno čudo odozgo, ili je  nemoguće izaći iz vlasti volje za primanjem za sebe.

To je zato što ako čovjek ima samo malo dobra, ne može mu se dati mnogo zla, jer ga neće moći pokoriti i odmah će pobjeći iz ovog rada. Ali kad počne raditi s energijom kako bi došao do rada radi davanja, tada mu se, prema njegovu radu, daje osjećaj i spoznaja koliko je daleko od toga.

Iz toga slijedi da je prva pomoć koju prima otkrivanje zla u njemu. To se naziva „otvrdnuće srca“, kao što je napisano: „Jer Ja sam otvrdnuo njegovo srce.“ To se smatra stjecanjem Achoraim Kedushe. Kedusha se naziva Panim, a Panim se smatra nečim što osvjetljava, kao što kaže („Uvod u učenje Deset Sefirot“, odlomak 47):

„Moramo najprije razumjeti što znači ‘lice Stvoritelja’, o kojem Pismo kaže: ‘Sakrit ću Svoje lice.’ To se može usporediti s čovjekom koji vidi lice svoga prijatelja i odmah ga prepoznaje. Međutim, kad ga vidi s leđa, nije siguran u njegov identitet. Može sumnjati: ‘Možda je to netko drugi, a ne moj prijatelj?’ Tako je i u našem slučaju: svatko zna i osjeća da je Stvoritelj dobar i da je način dobrog da čini dobro. Stoga, kada Stvoritelj velikodušno daje Svojim stvorenjima, smatra se da je Njegovo lice otkriveno stvorenjima, jer Ga tada svatko poznaje i prepoznaje. No kada se On prema Svojim stvorenjima odnosi suprotno od gore navedenog, to jest kad oni trpe patnje i muke u Njegovu svijetu, to se smatra Achoraim Stvoritelja, jer je Njegovo lice, odnosno Njegova potpuna osobina dobrote, potpuno skrivena od njih.“

Stoga, u tom stanju, ako može prihvatiti Achoraim, koji se naziva „progonstvo“, i ne pobjegne, nego „poviče Gospodu“ da ga izbavi iz progonstva, tada prihvaća Achoraim i kaže da dolazi od Stvoritelja, te Ga moli da kao što mu je dao da osjeti okus progonstva, tako mu pomogne izaći iz progonstva. To se naziva „drugo stanje“.

Stanje 3) Ovo je druga pomoć, kada prima pomoć da stekne posude davanja, što se smatra izlaskom iz progonstva, gdje je bio pod vlašću samoljublja. Kroz pomoć odozgo, koja se naziva time da mu Stvoritelj daje dušu, ta mu Svjetlost daje posude davanja. Kao što smo učili, kada Svjetlost Hochma, nazvana Svjetlost AB, dolazi i izvodi kelim Bina, ZA i Nukva koji su pali u klipot i bili stavljeni pod vlast primanja radi primanja, što se naziva klipa, ta Svjetlost AB izvodi ih iz klipot, što znači da daje snagu tim kelim da se isprave radi davanja. To se smatra da ti kelim ulaze u Kedushu, što znači da ih čovjek već može koristiti radi davanja. To se naziva „izlazak iz Egipta“.

Stanje 4) Kad čovjek primi Svjetlost koja se odijeva u posude davanja, tada se 613 mitzvot nazivaju 613 Pkudin (aramejski: pohrane, depoziti), što znači da u svakoj mitzvi postiže drukčiji okus. To je značenje Pkudin, da je u svakoj mitzvi pohranjena posebna Svjetlost koja pripada toj mitzvi. To je slično tjelesnim zadovoljstvima, gdje postoji okus u mesu, a postoji i drukčiji okus koji je odjeven u ribi. Isto tako, u svakoj mitzvi postoji jedinstven okus. U tom trenutku čovjek dolazi do osjećaja da je stvar Tore i mitzvot kao što je rečeno: „Jer one su naš život i duljina naših dana.“ To je zato što je od Stvoritelja primio posude davanja, nazvane Dvekut, „jednakost forme“, i u tim kelim odijeva se užitak i zadovoljstvo koji su bili u svrsi stvaranja.

Sada možemo razumjeti ono što smo pitali o povezanosti između „Gospod će se boriti za vas, a vi šutite“ i Shabbata. Budući da rad na stjecanju posuda davanja dolazi kroz postizanje stanja Gadlut (veličine) zla, kao što je napisano: „Jer Ja sam otvrdnuo njegovo srce“, što znači postizanje zla, tada, kada je narod Izraela došao do stanja u kojem je vidio da ne može pobjeći od zla, odnosno vidio je da je snaga zla sa svih strana i nije vidio nikakvo spasenje po prirodnom putu, to se smatra da je kli zla dovršen.

Tada dolazi Stanje 5), kada im Stvoritelj daje Svjetlost, i ta ih Svjetlost ispravlja. Drugim riječima, time izlaze iz vlasti zla, koje se naziva „posude samoprimanja“, i bivaju nagrađeni posudama davanja. To je značenje riječi: „Stanite i gledajte spasenje Gospodnje koje će On danas učiniti za vas.“ To znači da, kada je kli zla dovršen, postoji mjesto za otkrivanje Svjetlosti sa strane Višeg. To se smatra time da im Stvoritelj daje posude davanja.

Iz toga slijedi da ovaj rad povećavanja zla pripada Hol (svakodnevnom, nesvetom). To jest, rad i Hol su jedno te isto, odnosno jedno razlučivanje, kao što je poznato da u Kedushi nema rada, jer kada čovjek ima posude davanja, on uživa u davanju. Ali kada još nema posude davanja, to je veliki napor kada mora dati nešto bez da zauzvrat primi išta, jer je to protivno čovjekovoj volji za primanjem.

Zato se to naziva Hol, a ne sveto, i zato je zabranjeno raditi na Shabbat, jer je Shabbat vrijeme odmora, a ne rada. Drugim riječima, Shabbat označava Kedushu, što je vrijeme kada, kroz Kedushu Shabbata, Svjetlost svijetli zbog buđenja odozgo. Iz tog razloga nije potrebno raditi na povećavanju zla, kao u otvrdnuću srca, jer je tada vrijeme govoriti samo o onome što Stvoritelj daje, a ne govoriti o čovjeku, koji mora primiti i razmišljati je li očišćen od samoljublja i mora ispraviti kelim.

Rad na zlu pripada Hol, a ne svetosti, jer viđenje zla, stanja u kojem se nalazi, pripada čovjekovu radu. To jest, on gleda na sebe i želi vidjeti svoje stanje niskosti i kako treba moliti Stvoritelja, te obratiti pažnju napreduje li ili naprotiv.

Drugim riječima, kada čovjek radi, to je vrijeme da se vidi čovjek, odnosno da vidi svoje nedostatke, što mu nedostaje. Ali kada govorimo o buđenju Odozgo, odnosno o onome što Stvoritelj čini, moramo gledati samo na Stvoritelja, odnosno na ono što On ima dati — naime, vidjeti značenje svetih imena, jer svako ime označava postignuće.

Na primjer, kada gledamo čovjeka i vidimo da je bogat, ime te osobe je „bogatstvo“. A ako vidimo da čovjek uvijek liječi bolesne, tada se naziva „liječnik bolesnih“. Stoga, kada govorimo o Stvoritelju, ponekad se naziva „Onaj koji liječi bolesne“, a ponekad „Onaj koji hrani i uzdržava“, ili „Onaj koji oslobađa zarobljene“, itd., sve prema onome što vidimo da daje. Zato na Shabbat, koji je vrijeme buđenja odozgo, koje se odnosi na ono što Stvoritelj daje, trebamo vidjeti i razmatrati imena Stvoritelja.

Po tome ćemo razumjeti povezanost onoga što je napisano: „Gospod će se boriti za vas, a vi šutite“, i Shabbata. To je zato što su tada već bili potpuni u pogledu zla, kada su vidjeli da je nemoguće izaći iz zla na prirodan način, nego samo čudom. To se smatra da je zlo bilo dovoljno dovršeno. Tada treba doći pomoć Odozgo, da im da Svjetlost kako bi dovršila kelim, odnosno da posude primanja steknu formu davanja. To ne pripada čovjekovu radu.

Zato je napisano: „Vi ćete šutjeti“, jer je sada vrijeme kada Stvoritelj daje. Isto tako, na Shabbat, koji je buđenje odozgo, trebamo govoriti samo o onome što Stvoritelj ima, kao što kaže da na Shabbat trebamo govoriti samo o riječima Stvoritelja i svetosti dana, jer je Shabbat buđenje odozgo. Nasuprot tome, u druge dane, odnosno radne dane, treba postojati buđenje odozdo, kako bi se probudili nedostaci koji su dolje među stvorenjima, i molilo da Stvoritelj ispuni njihove nedostatke.

Sada možemo razumjeti ono što smo pitali o povezanosti između „Vi ćete šutjeti“ i Shabbata. Također ćemo razumjeti zašto u radne dane trebamo buđenje odozdo, a na Shabbat postoji samo buđenje odozgo. Također ćemo razumjeti što znači: „tvoj govor na Shabbat neće biti kao govor radnog dana“. I razumjet ćemo zašto na Shabbat trebamo govoriti samo o riječima Stvoritelja i svetosti dana.