Što znači “zbog nedostatka duha i zbog teškog rada” u radu?

Članak br. 16, 1990

Zapisano je u Zoharu, VaEra (stavka 65): “Rabbi Shimon je rekao: ‘zbog nedostatka duha’ znači da Yovel (Jubilej), koji je Bina, još nije završio davati im odmor i slobodu. I posljednji duh, koji je Malchut, još nije vladao svijetom, kako bi uspostavio ispravne zakone u svijetu. Zato je postojao nedostatak duha. I koji je to duh? To je Malchut, koja nije mogla spasiti Izrael. To je značenje ‘zbog nedostatka duha’.”

Trebamo razumjeti značenje “teškog rada” i “nedostatka duha”. Drugim riječima, kakva je povezanost između teškog rada i nedostatka duha u radu? Također trebamo razumjeti što Rabbi Shimon tumači o nedostatku duha u odnosu na Malchut — kakva je povezanost s teškim radom?

Poznato je da je redoslijed rada u radu Stvoritelja takav da čovjek treba raditi kako bi sebi osigurao kelim (posude) u kojima će moći primiti užitak i zadovoljstvo koje je Stvoritelj namjeravao dati stvorenjima. Poznato je da je razlog stvaranja svjetova Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima. Zbog toga je u stvorenjima stvorio želju i čežnju za primanjem užitka i zadovoljstva. U želji i čežnji za užitkom mjerimo okus užitka, što znači da prema mjeri čežnje za nečim iz čega misli da će primiti užitak, takva je i mjera uživanja. Iz tog razloga, malenost ili veličina užitka kod čovjeka mjere se prema mjeri čežnje za užitkom u toj stvari.

Prema tome, odakle dolaze razlučivanja primatelja užitka? Uostalom, svi su stvoreni sa željom za primanjem za sebe, pa tko uzrokuje da jedan osjeća malo užitka, a drugi veliki užitak? To jest, koja bi budala željela primiti malo užitka kad može primiti mnogo užitka? No, budući da je Stvoritelj želio “otkriti savršenstvo Svojih djela”, to jest da činjenje dobra Svojim stvorenjima znači potpuno davanje, što znači da kad primi užitak i zadovoljstvo neće osjećati nikakvu neugodnost, naime sram, kao što je zapisano: “Onaj koji jede ono što nije njegovo boji se pogledati u lice”, stoga su uspostavljeni Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost nad posudama primanja, koje su kelim s kojima je čovjek po prirodi stvoren.

Drugim riječima, ovdje postoje dvije stvari: 1) Ne možemo primiti nikakvo obilje Kedushe (svetosti) u tim kelim, 2) Sve dok čovjek nije stekao posude davanja, on ne vidi užitak i zadovoljstvo koji se nalaze u Kedushi i ne može osjetiti okus užitka, osim malog osvjetljenja koje je dano klipot (ljuske/kore) kako bi mogle postojati. Iz tih iskri koje su pale u klipot dolaze svi tjelesni užici.

To je otkriveno svima, što znači da je užitak otkriven, odnosno da svatko može okusiti te užitke s posudama primanja koje žele primati užitak za vlastitu korist. Nasuprot tome, užitak i zadovoljstvo Kedushe, gdje se nalazi većina užitaka koje je On želio dati stvorenjima, skriveni su od posuda primanja. To se naziva “Tzimtzum i skrivenost”.

Stoga su iz ovog ispravka proizašle dvije stvari — da je moguće primiti užitke Kedushe samo u mjeri u kojoj je čovjek stekao posude davanja: 1) Čovjek mora vjerovati da se većina užitka i zadovoljstva koje Stvoritelj želi dati stvorenjima nalazi u Kedushi. 2) Moramo raditi protiv prirode i ne primati ništa za vlastitu korist, nego samo radi Stvoritelja.

To uzrokuje razliku stupnjeva. To jest, nijedan čovjek nije kao drugi, jer s obzirom na ono što dolazi od Davatelja, svi su jednaki, kao što kaže ARI: “Prije nego što su emanacije emanirane i stvorenja stvorena, jednostavna viša Svjetlost ispunjavala je cijelu stvarnost. I nije bilo početka ni kraja, nego je sve bila jednostavna Svjetlost.” Ipak, nakon toga, nakon što je učinjen ispravak da se prima samo u posudama davanja, dogodilo se umnožavanje svjetova, to jest mnogo razlučivanja prema namjeri kojom čovjek može ciljati kako bi davao. To se naziva umnožavanje Masach (zaslona), i time je nastala razlika stupnjeva.

To je kao što su naši mudraci rekli (Shabbat 152): “Svaki pravednik dobiva svoj dio prema svojoj slavi.” To je zato što postoji razlika sa strane kelim primatelja, to jest kelim koje primatelj treba napraviti, koje se nazivaju “posude davanja”, odnosno primati radi davanja. Posude primanja za vlastitu korist dolaze od Emanatora. Čovjek ne treba raditi na tim kelim, jer ga je Stvoritelj stvorio s takvim kelim. Stoga je sav rad stvorenja samo u stjecanju posuda davanja.

Prema gore navedenom, znamo što je čovjekov rad: to je rad samo na stjecanju posuda davanja. To jest, čovjek treba doći u stanje gdje ga ne zanima ništa što se ne tiče koristi Stvoritelja. Umjesto toga, njegova jedina želja je doći u stanje gdje može donijeti zadovoljstvo svom Stvoritelju. Stoga, kad čovjek započne rad, započinje u Lo Lishma (ne u Njezino ime), to jest radi sebe. Nakon toga počinje shvaćati da je to što radi Lo Lishma samo Segula (sredstvo/svojstvo) pomoću kojeg se postiže Lishma (u Njezino ime), kao što su naši mudraci rekli: “Iz Lo Lishma dolazimo do Lishma, jer Svjetlost u njoj ga reformira (ispravlja)”, i on vjeruje da će na kraju postići Lishma.

Nakon toga čovjek ide još jedan korak naprijed i počinje ulagati napor. Radi stvari koje će ga dovesti do Lishma, to jest počinje shvaćati da treba poduzimati radnje i namjeravati da će ga te radnje dovesti do razine Lishma, i računa za sebe koliko je već nagrađen po pitanju Lishma.

Tada počinje vidjeti istinu — koliko je udaljen od rada davanja. Svaki put vidi sve više koliko je uronjen samo u ljubav prema sebi. Vidi da se svakim danom povlači unatrag, i tada se njegov rad, u kojem želi raditi radi davanja, naziva “teški rad”.

To je tako iz dva razloga: 1) Sada vidi što znači “radi davanja”. Čovjek mora vjerovati našim mudracima da ono što sada vidi, što znači “radi Stvoritelja”, prije nije znao njegovo pravo značenje. Naprotiv, kao što smo objasnili riječi Zohara o stihu: “Ili mu je učinjen poznatim njegov grijeh”, on pita: “Tko mu je to učinio poznatim?” I odgovara: “Stvoritelj.” Trebamo to tumačiti tako da kad čovjek osjeti koliko je udaljen od rada davanja i da je uronjen u ljubav prema sebi, to je otkrivenje odozgo. Sada ovaj rad postaje teži, što znači da nakon što mu je odozgo dano znanje o značenju “radi Stvoritelja, a ne radi sebe”, sada je njegov rad postao teži.

Međutim, čovjek misli da je sada postao gori nego kad je započeo rad radi davanja, kao da se sam pogoršao. U to vrijeme čovjek mora vjerovati da to nije tako. Naprotiv, napredovao je prema istini time što mu je Stvoritelj obznanio njegovo stvarno stanje. Slijedi da kroz rad, kad je započeo ovaj rad koji mu se sada čini kao teški rad, to je zato što mu se Stvoritelj približio, jer je sada u boljem stanju nego kad još nije bio uključen u rad davanja.

Međutim, drugi razlog zašto mu je sada postalo teže jest taj što, u pravilu, kad čovjek želi naučiti neki zanat, ide obrtniku kako bi naučio zanimanje za koje misli da mu odgovara. Ako obrtnik vidi da on ne napreduje nakon nekog vremena učenja, kaže mu: “Ovo zanimanje nije za tebe; preteško je; idi potraži drugo zanimanje koje ti je lakše, i od toga ćeš živjeti.”

Stoga, u radu Stvoritelja, kad čovjek započne rad davanja i misli da bi prema redoslijedu rada svaki dan trebao napredovati, kaže da se isplati nastaviti s tim radom davanja jer je siguran da će naučiti to zanimanje — znati kako sve činiti samo radi Stvoritelja.

No kad vidi da nakon nekog vremena ulaganja napora u ovaj posao ne samo da nije napredovao nego je čak nazadovao, njegovo tijelo mu govori: “Uzalud trošiš energiju na ovo zanimanje; ovaj posao nije za tebe. Ovaj posao zahtijeva posebne sposobnosti i hrabro srce. Idi i pronađi drugo zanimanje kao i svi ostali, i nemoj biti iznimka.”

Slijedi da se to naziva “teški rad”, jer u svakom radu, kad želi ulagati napor i ići putem rada davanja, tijelo mu ne dopušta raditi, suprotstavljajući mu se argumentima.

I doista, unutar razuma, ono je potpuno u pravu. Slijedi da ogovaranje koje čuje od svog tijela čini rad teškim za njega, zbog čega se naziva “teški rad”.

Međutim, čovjek treba vjerovati da uistinu napreduje, i razlog što vidi da je svaki put više uronjen u ljubav prema sebi i da je sada u lošijem stanju — to jest u stanju niskosti koje je gore nego kad je započeo rad davanja — jest zato što “Ja sam otvrdnuo njegovo srce”.

Drugim riječima, Stvoritelj mu svaki put pokazuje što znači ne raditi za vlastitu korist nego samo radi Stvoritelja, time što mu daje da spozna značenje nerada za sebe. Time čovjek vidi koliko je to uistinu protiv prirode. Budući da je čovjek stvoren sa željom za primanjem radi sebe, a sada želi učiniti nešto što je protiv prirode, zato se to naziva “teški rad”.

Ipak, postavlja se pitanje: zašto mu Stvoritelj obznanjuje istinu da čovjek nije sposoban raditi protiv prirode? To je zato, kao što je zapisano: “da stavim ova Moja znamenja u njega”. To jest, otkrivanjem svega lošeg u čovjeku, Stvoritelj može dati pomoć, kao što su naši mudraci rekli: “Tko se dolazi pročistiti, pomaže mu se.” A budući da je ono što dolazi odozgo potpuna stvar, čovjek mora imati potpunu kli (posudu), to jest potpun nedostatak, koji se naziva “potpuna kli”, u koju može ući cijela Svjetlost.

Slijedi da Stvoritelj otkriva zlo čovjeku kako bi mu pomogao. To jest, budući da nema Svjetlosti bez kli, kad zlo nije otkriveno u potpunosti, on još nema potpunu kli. Možemo tumačiti “potpunu kli” kao “potpunu želju za Njegovom pomoći”, jer sve dok zlo nije otkriveno, čovjek ponekad kaže da će, ako nadvlada, sigurno moći postići rad davanja. Također, ponekad kaže da mu ni Stvoritelj ne može pomoći. Stoga, kad ulaže napor u radu davanja, snage koje je uložio ne dopuštaju mu pobjeći iz borbe, i svaki put dobiva veću potrebu za pomoći Stvoritelja. Slijedi da je sam teški rad bio uzrok da zavapi Stvoritelju da mu pomogne.

To je slično onome što je izneseno u Zoharu (Beresheet Bet, stavka 103): “Postoje dva puta u tjelesnim i duhovnim patnjama koje je imao prije nego što se pokajao:

1) Sve što Stvoritelj čini, čini za dobro. On vidi da, da nije bilo strašnih bolova koje je pretrpio zbog uronjenosti u prirodu primanja za sebe, nikada ne bi bio nagrađen pokajanjem. Stoga blagoslivlja za zlo kao što blagoslivlja za dobro, jer bez zla ne bi bio nagrađen dobrim. Slijedi da sve što Milosrdni čini, čini za dobro, što znači da to uzrokuje dobro.

2) I to je također za dobro. Ne samo da su zla koja su učinjena uzrokovala dobro, nego su se sama zla preobrazila u dobro kroz vrlo velike Svjetlosti koje je Stvoritelj osvijetlio kroz sva ta zla, dok se nisu preobrazila u dobro.”

Stoga vidimo da se upravo kad se otkrije svo zlo, pojavljuje potpuna kli u kojoj može zasjati potpuna Svjetlost. Iz navedenog vidimo zašto je Stvoritelj otvrdnuo njegovo srce, što znači da se srce, koje se naziva “želja”, svaki put snažnije opiralo radu davanja. Razlog je taj što nam je potreban teški rad, jer samo kroz patnje teškog rada te patnje izazivaju vapaj prema Stvoritelju s potpunom željom da mu pomogne izaći iz vlasti faraona, kralja Egipta. To jest, upravo iz stanja niskosti, kad čovjek osjeća da je gori od svih drugih ljudi, to ga potiče da iz sveg srca zavapi Stvoritelju da mu pomogne.

Međutim, u tom stanju postoje mnogi usponi i padovi. To jest, ponekad čovjek ne može vjerovati da stanje u kojem se nalazi dolazi od Stvoritelja, što znači da mu se Stvoritelj obratio i da čuje njegovu molitvu, kad traži da mu Stvoritelj pomogne izaći iz progonstva u kojem se nalazi pod vlašću ljubavi prema sebi.

Stoga, kad čovjek ima tu vjeru, on ne napušta borbu, to jest ne kaže da vidi kako Stvoritelj ne čuje njegovu molitvu pa nema kome moliti. Naprotiv, on vjeruje da Stvoritelj čuje njegovu molitvu i da mu je Stvoritelj dao svijest da spozna u kakvoj se niskosti nalazi, da mu nikada nije palo na pamet da će biti toliko uronjen u ljubav prema sebi.

Zato se svaki put učvršćuje i ne odustaje od molitve Stvoritelju. Kaže: “Stvoritelj sigurno želi da se u meni pojavi istinska želja koja će me izbaviti iz ovog progonstva.” Tada ne prestaje zahvaljivati Stvoritelju što mu je otkrio njegovo pravo stanje.

Također, stoji i moli Stvoritelja, jer vidi da Stvoritelj čuje molitvu, time što mu je pokazao zlo, i sigurno će mu pomoći izaći iz zla, što se naziva “iskupljenje”. Drugim riječima, vjeruje da mu je Stvoritelj dao vidjeti da je u progonstvu i da će ga sigurno izbaviti iz progonstva.

Međutim, ponekad dolaze padovi u kojima mu je teško vjerovati da Stvoritelj čuje molitvu, jer u očima čovjeka izgleda da Mu se već previše molio, i ako Stvoritelj čuje ono što se od Njega traži, trebao bi mu pomoći. A budući da nije spašen od onoga za što se molio, kaže da Stvoritelj ne čuje njegovu molitvu. Možda čuje druge, ali kakva je to razlika, jer je važno ono što on osjeća, odnosno je li radostan ili tužan.

Ti padovi u njemu izazivaju misli o napuštanju borbe i da kaže kako to nije za njega. No, ako ne pobjegne, dolazi mu novi uspon i počinje razmišljati drukčije te zaboravlja sve odluke koje je donio. Tako se niz uspona i padova nastavlja sve dok se u čovjeku ne pojavi istinska potreba za približavanjem Stvoritelju, to jest dok se kli, koja se naziva “želja”, ne dovrši u svom ispravnom obliku.

Ipak, Stvoritelj je taj koji zna kad je ona dovršena, a čovjek to ne može znati. Tada Stvoritelj daje pomoć i izbavlja čovjeka iz progonstva.

Sada možemo razumjeti ono što smo pitali — kako Zohar tumači riječi: “I Mojsije je tako govorio sinovima Izraela (to jest objava otkupljenja), ali oni nisu slušali Mojsija zbog nedostatka duha i zbog teškog rada.” On kaže: “Nedostatak duha znači Malchut, koja nije mogla spasiti Izrael.” Trebamo to tumačiti tako da je glavni rad u Malchut, kao što ARI kaže da je progonstvo u Egiptu bilo to da je pogled Kedushe (svetosti) bio u progonstvu. To jest, kraljevstvo neba, koje moramo prihvatiti kao breme kraljevstva nebeskog zato što je On velik i vlada, odnosno ne radi primanja nagrade, nego da rad mora biti veliko zadovoljstvo jer je čovjek nagrađen time što služi Kralju zbog važnosti Kralja — to je bilo u progonstvu.

Drugim riječima, važnost Kedushe nije bila otkrivena. To se naziva “Shechina u prašini”, što znači da kad čovjek treba preuzeti na sebe rad radi Stvoritelja, taj se rad smatra niskošću, jer u tome ne nalazi nikakav okus važnosti. Slijedi da je time što je Malchut u prašini, što je nešto bez važnosti, to učinilo rad teškim.

To se naziva “nedostatak duha”, što znači da se Malchut, koja je važna stvar — jer onaj koji služi Kralju smatra se onim “koji vidi lice Kralja”, koji sjedi prvi u kraljevstvu — među tim ljudima ne smatra kao da prebivaju s Kraljem i kao da vide lice Kralja, sjedeći prvi u kraljevstvu, nego to smatraju teškim radom, i za njih kažemo da imaju “nedostatak duha”, što znači da nemaju uzvišeno raspoloženje.

Međutim, kad je Malchut u progonstvu pod vlašću klipot (ljuske/kore), oni smatraju Malchut poput prašine, bez važnosti. To se naziva “nedostatak duha”, kad Malchut ne može dati uzvišeno raspoloženje, kao što bi čovjek trebao osjećati kad prebiva s Kraljem. Slijedi da su “nedostatak duha i teški rad” međusobno povezani. To znači da ako je Malchut u prašini, bez važnosti, to uzrokuje teški rad, jer nešto što je bez okusa — svaki trenutak kad čovjek nadvladava i radi, to nadvladavanje je vrlo teško, i čovjek ne može uvijek nadvladati.

To je značenje onoga što kaže: “Posljednji duh, koji je Malchut, još nije vladao svijetom, kako bi uspostavio ispravne zakone”, što znači da Malchut još nije imala vlast, tako da bi svi vidjeli da su svi zakoni koji dolaze od nje ispravni zakoni, to jest da će sve biti u skladu i da će svatko osjećati Malchut, koja se naziva “Providnost”, kao dobra i koja čini dobro, budući da svijet slijedi Njezino vodstvo, kao što je zapisano: “I Njegovo kraljevstvo vlada nad svime.” To još nije bilo otkriveno.

To je značenje riječi: “Zato je postojao nedostatak duha. I koji je to duh? To je Malchut, koja nije mogla spasiti Izrael.” To znači da, budući da je ta Malchut još bila u progonstvu, nije mogla spasiti Izrael. No kad bude izbavljena iz progonstva, bit će suprotno — ona daje čovjeku duh tako da ima uzvišeno raspoloženje.

Stoga, kad je Mojsije došao i objavio vijest o otkupljenju, oni nisu mogli vjerovati u takvu stvar — da će biti izbavljeni iz progonstva u Egiptu, kao što je zapisano: “I izvest ću vas ispod tereta Egipta i spasit ću vas od njihovog rada.” To jest, ne samo da neće imati teški rad, nego uopće neće imati nikakav rad. U to nisu mogli vjerovati, da takvo nešto može postojati.

Da su vjerovali, tada bi snagom vjere izašli iz progonstva. Malchut, koja se naziva “duh”, uzdigla bi se u važnosti, kao što je zapisano (Propovjednik 3): “Tko zna duh sinova čovječjih, uzdiže li se gore? A duh životinje, silazi li dolje na zemlju?” Trebamo tumačiti “duh sinova čovječjih” tako da nakon što čovjek izađe iz svoje životinjske razine i postane “čovjek”, kao što su naši mudraci rekli: “vi se nazivate ‘čovjek’”, duh, odnosno Malchut, koja se naziva “duh”, uzdiže se, raste u važnosti.

No svojstvo duha u životinji, kad je čovjek u stanju životinjskosti, za njega duh silazi u važnosti. Stoga su sinovi Izraela morali otkriti svoje zlo kako bi imali potpun nedostatak, jer tada može doći potpuna pomoć. Zato sinovi Izraela još nisu slušali.