Što u radu znači da prije pada egipatskog ministra njihov vapaj nije uslišan?

Članak 15, 1990.

Zohar (Shemot (Izlazak), u Sulamu, stavak 341) kaže:
„Sve dok je njihov ministar imao vlast nad Izraelom, vapaj Izraela nije bio uslišan. No čim je njihov ministar pao, piše: ‘I umro je kralj Egipta.’ I odmah su Izraelci uzdahnuli zbog rada i zavapili, te se njihov vapaj uzdigao k Bogu. No do tog trenutka, njihov vapaj nije bio uslišan.“

Treba razumjeti: Ako je rečeno da prije nego što je njihov ministar pao, njihov vapaj nije bio uslišan, tko je onda uzrokovao pad tog ministra kako bi kasnije postojala mogućnost da njihov vapaj bude uslišan? Također, treba razumjeti: Zašto, ako njihov ministar ima vlast, nije moguće da njihov vapaj bude uslišan? Zar ministar ima moć spriječiti molitve Izraela? Također, treba razumjeti što piše (Izlazak, 5:22): „I Mojsije se vrati Gospodu i reče: ‘Gospode, zašto si nanio zlo ovom narodu? Zašto si me poslao? Otkako sam došao k faraonu da govorim u Tvoje ime, on je nanio zlo ovom narodu, a Ti ih nisi izbavio.’ I Gospod reče Mojsiju: ‘Sada ćeš vidjeti što ću učiniti faraonu, jer će ih on pustiti snažnom rukom.’“

Treba razumjeti Mojsijevu tvrdnju: „Otkako sam došao k faraonu da govorim u Tvoje ime, on je nanio zlo ovom narodu, a Ti ih nisi izbavio.“ Izgleda da je Mojsijeva tvrdnja bila opravdana, jer iz Gospodnjeg odgovora proizlazi da je to istina. No Gospod mu kaže: „Sada ćeš vidjeti što ću učiniti faraonu.“ Drugim riječima, on će sada vidjeti što će Bog učiniti faraonu. Naizgled, trebalo bi pisati: „Ti ćeš vidjeti“ (ata - אתה), s alefom, što bi značilo da će Mojsije vidjeti. No ovdje piše „sada“ (ata - עתה), s ayinom, što implicira da će sada vidjeti, dok ranije, kada je došao faraonu i faraon je nanio zlo narodu, nije bilo moguće da Izrael izađe iz Egipta. No sada, zbog „snažne ruke“, faraon će ih pustiti i protjerati.

Treba razumjeti zašto je upravo sada trenutak za izlazak iz Egipta. Ovdje treba razumjeti dvije stvari: 1) Zašto se, kada je Mojsije došao u ime Gospoda, situacija izraelskog naroda pogoršala? 2) Zašto je upravo sada, nakon što se situacija pogoršala, moguće ostvariti izlazak iz Egipta?

To se može objasniti u duhovnom radu. Sveti Ari kaže da je egipatsko ropstvo značilo da je „daat“ (spoznaja) svetosti bila u izgnanstvu. Drugim riječima, egipatska ljuska (klipa) dominirala je nad izraelskim narodom. Može se reći da „Izrael“ znači da cijeli narod želi služiti Gospodu, a ne sebi. Poznato je da „Izrael“ znači „Yashar-El“ (ravno k Bogu), sve za Stvoritelja.

„Vlast faraona“ je suprotna tome, što znači raditi samo za vlastitu korist. Zato je spoznaja svetosti (Kedushe), tj. potreba da se radi radi Stvoritelja,odnosno, radi davanja,  bila u izgnanstvu pod vlašću faraona, kralja Egipta. Egipat (Mitzraim) ima slova (može se protumačiti, op. prev.) kao „Mitzar-Yam“ (usko more), a poznato je da „mitzar“ znači ograničenje milosti (Hassadim).

To je kao kada kažemo „usko oko“ (hebrejski izraz za nekoga tko je ljubomoran), što znači da osoba samo prima, a ništa ne daje. „Širina“ označava velikodušnost, sposobnost davanja, dok „usko“ znači suprotno, uskogrudnost, nesposobnost da se daje. Egipatska klipa bila je takva da su ljudi mogli činiti djela samo ako su zauzvrat nešto dobivali. No, kada bi trebali raditi bez očekivanja nagrade, tj. samo radi davanja, to im nije bilo dopušteno. To znači da je Egipat predstavljao ograničenje (sužavanje) za Izrael.

U tom smislu, naši mudraci su rekli: „Svatko tko ograničava Izrael postaje Rosh (glava/vođa).“ Drugim riječima, tko može vladati nad Izraelom? Samo onaj tko je Rosh, tko je na položaju moći i kontrole, jer on ograničava Izrael i ne dopušta mu da radi za Gospoda, tj. da se bavi milosrđem (hesed), već samo da radi za vlastitu korist. To se naziva „egipatska klipa (ljuska)“.

Zato je redoslijed duhovnog rada kako su naši mudraci rekli: „Čovjek uvijek treba učiti Toru i vršiti zapovijedi (mitzvot - dobra djela) Lo Lishma, a od Lo Lishma (ne radi Nje) dolazi do Lishma (radi Nje), budući da svjetlost Tore vraća čovjeka na pravi put.“ Razlog je taj što je čovjek stvoren s prirodnom sklonošću da želi primati za sebe. Ako želimo da se čovjek promijeni, tj. da napusti stanje u kojem radi samo za svoju egzistenciju, moramo ga motivirati na način koji razumije. To je slično situaciji kada nekome kažemo: „Do sada si radio i uživao samo u materijalnim stvarima, koje su osiguravale tvoju egzistenciju. No u učenju Tore i vršenju zapovijedi krije se još veće zadovoljstvo. Stoga, isplati ti se baviti se Torom i zapovijedima, jer ćeš time dobiti još veći užitak.“

To je slično kao kada čovjeku kažu: „Prestani raditi na svom trenutnom poslu i prijeđi u drugu tvrtku, gdje ćeš dobivati deset puta veću plaću.“ Ako čovjek vjeruje u to, sigurno će napustiti svoj stari posao i otići raditi negdje drugdje, jer zna da će dobiti bolju nagradu.

I evo, to se naziva Lo Lishma. No od Lo Lishma dolazi do Lishma. Zato se isplati početi čak i s radom u Lo Lishma, jer će na kraju doći do Lishma. Kao što kaže Maimonides: „Stoga, kada podučavamo djecu, žene i neobrazovani puk, činimo to s namjerom da ih motiviramo nagradom, dok im se ne razvije razum.“

Sve to proizlazi iz činjenice da tijelo razumije samo materinji jezik. To znači da je prvi jezik koji je majka govorila djetetu – jezik primanja, tj. rad samo zbog vlastitog interesa, činjenje djela samo za osobnu korist. Jezik davanja za njega je nešto novo, ne razumije ga i vrlo ga je teško naučiti. Drugim riječima, kako bi razumio taj jezik, čovjek treba pomoć odozgo, kako bi bio sposoban shvatiti jezik želje za davanjem.

O tome su naši mudraci rekli: „Tko dođe da se pročisti, prima pomoć.“ Drugim riječima, pomažu mu da razumije taj novi jezik. To se naziva „naraštaj Babilona“, o čemu je napisano (Postanak, sedmi odlomak): „Da ne razumiju jedan drugoga.“ Drugim riječima, kada su im dali rad davanja, gdje bi svatko trebao raditi za dobrobit drugoga, cijela je skupina odmah bila razbijena.

Kao što piše: „I prestali su graditi grad.“ Jer čim su im rekli da svatko treba raditi za dobrobit drugoga, taj jezik im je bio stran, i nitko nije htio raditi za drugoga. Zato su odmah „prestali graditi grad“, jer nije bilo goriva (motiva) za rad u korist drugih.

Tako je i s narodom Izraela dok su bili u egipatskom izgnanstvu, pod vlašću faraona, kralja „uskog mora“ (Metzar Yam). Htjeli su izaći iz njegove vlasti, ali nisu mogli. No, još im nije bilo sasvim jasno što znači „raditi da bi se davalo, a ne radi vlastite koristi“, iako su htjeli raditi za Gospoda. Vidjeli su da ne mogu, ali su uvijek imali izgovore zašto ne mogu usmjeriti svoje namjere prema davanju. Nisu osjećali da su toliko udaljeni od Stvoritelja.

Međutim, kada je Mojsije došao narodu Izraela i govorio o faraonu koji se nalazi u svakome od njih – tj. o vlastitom egoističnom nagonu – i rekao im da njihova unutarnja sila faraona ne bi trebala vladati nad Izrelom u njima, već da bi trebali raditi za Stvoritelja, a ne za vlastito tijelo, tada su shvatili što znači davanje bez primanja zauzvrat. Čim su to razumjeli, osjetili su slabost u radu, jer se njihovo tijelo svim snagama protivilo svetim djelima. Čak je i rad koji nije bio iz čiste namjere (Lo Lishma) sada postao težak. Prije nego što je Mojsije došao, imali su snage za rad, jer još nisu znali što znači raditi isključivo radi Stvoritelja. No, kada je Mojsije došao i objasnio im što znači davati bez primanja i raditi samo radi Gospoda, tada je unutarnji faraon u svakome od njih počeo postavljati pitanja: Kao što je zapisano, faraon je upitao: „Tko je Gospodin da bih slušao njegov glas?“ Nakon toga dolazi pitanje zlog sina: „Što vam znači ovaj rad?“

Tako se dogodilo da je, nakon što su Izraelci čuli od Mojsija da moraju raditi isključivo radi Stvoritelja, započela prava unutarnja borba između dobra i zla u njima.

Zato je zapisano: „I Mojsije se vrati Gospodu i reče: ‘Gospode, zašto si nanio zlo ovom narodu? Otkako sam došao faraonu govoriti u Tvoje ime, on je nanio zlo ovom narodu.’“ To znači da je tijelo, koje se naziva „faraon“, počelo pružati snažan otpor svetom radu.

Ispada da je Mojsijevo pitanje bilo opravdano. Razumski gledano, ako se čovjek drži Tore i zapovijedi (mitzvot), kako je Bog zapovjedio, trebalo bi biti tako da što više djeluje na ispravan način, to bi njegov rad trebao biti snažniji, budući da ide putem istine. Međutim, Lo „Lishma“ nije na tom putu istine.

Stoga, kada je Mojsije došao govoriti u ime Stvoritelja, rad bi trebao postati još intenzivniji, tj. trebalo bi nadvladati zlo svojstvom istine. No, što je Mojsije vidio? Piše: „Otkako sam došao faraonu govoriti u Tvoje ime, nanio je još više zla ovom narodu.“ To znači da je borba protiv zla postala još teža. Nije da su ljudi postali bolji i jači u prevladavanju zla, već suprotno – zlo je dobilo veću snagu.

Istina je da dok čovjek ne zna što znači raditi sve isključivo u svrhu davanja, zlo u njemu se ne razotkriva u punoj mjeri, jer mu se ostavlja određeni prostor dok se bavi Torom i zapovijedima. No, u trenutku kada tijelo čuje što znači raditi isključivo da bi se davalo Stvoritelju, a ne primiiti ništa za vlastitu korist – tj. kada se pojavi želja potpuno iskorijeniti zlo i ne dati mu nikakav oslonac ni u Tori ni u zapovijedima – tada se ono svim snagama opire i ne dopušta čovjeku da ga uništi.

Dakle, ne radi se o tome da je u zlu došlo do neke promjene. Drugim riječima, nije da je sada tek primljeno neko novo zlo, već je ono zlo koje je oduvijek bilo prisutno jednostavno mirovalo, gotovo neaktivno. No, kada čovjek odluči sve svoje postupke posvetiti Stvoritelju i ništa ne dati svom tijelu – koje se naziva „želja za primanjem za sebe“ – tada se ono počinje snažno opirati i ne želi biti svrgnuto s vlasti nad tijelom.

Kao što je zapisano u Zoharu, zla inklinacija u čovjeku naziva se „stari i glupi kralj“. Pitanje je: zašto se naziva „kraljem“? Zato što vlada nad tijelom. Zašto se naziva „starim“? Zato što postoji u čovjeku od trenutka njegova rođenja. S druge strane, dobra inklinacija dolazi tek nakon trinaeste godine života.

Iz ovoga proizlazi da, sve dok zlo nije u potpunosti otkriveno, ne postoji ništa konkretno što bi se moglo uništiti. Tek kada se otkrije u punoj snazi, tada se može potpuno ukloniti, jer ako se zlo eliminira prije nego što se u potpunosti otkrije, moguće je ukloniti samo njegov dio, a to nije potpunost.

Nebeski poredak je takav da se čovjeku daje nešto potpuno – potpuna snaga da se bori. Jer ako bi mu se dala snaga da djeluje „Lishma“(isključivo radi Stvoritelja), dok bi istovremeno u njemu ostao neotkriveni dio zla, onda bi taj skriveni dio zla ostao u čovjeku i djelovao zajedno s njegovom namjerom za Stvoritelja, a to se ne može smatrati potpunim. Kao što su mudraci rekli (Suka 48): „Tko združuje namjeru "za Stvoritelja" s nečim drugim, biva iskorijenjen iz svijeta.“

To se može razumjeti u kontekstu duhovnog rada – ako čovjek ispunjava Toru i mitzvot radi Stvoritelja, ali istovremeno dio svog rada usmjerava i na vlastitu korist, tj. ako očekuje da će i on osobno nešto dobiti iz toga, tada se odvaja od duhovnog svijeta. Jer sve bi trebalo biti samo radi Stvoritelja, a ne za vlastitu korist.

Dakle, prije nego što se zlo otkrije u svom pravom obliku, čovjek ne može dobiti snagu da ga potpuno iskorijeni, jer još nema jasnu mjeru toga zla koja bi mu omogućila da se zaista uzdigne iznad njega. Kao što je poznato: „Nema svjetlosti bez posude“, tj. „nema ispunjenja bez nedostatka“.

Na temelju svega ovoga možemo razumjeti Stvoriteljev odgovor Mojsiju: „Sada ćeš vidjeti što ću učiniti faraonu.“ Pitali smo: zašto piše „sada“ (עתה) s hebrejskim slovom „ajin“ (ע) umjesto „ti“ (אתה) s „alefom“ (א), što bi značilo da će Mojsije osobno vidjeti što će Stvoritelj učiniti faraonu?

Ali prema onome što smo objasnili, nemoguće je dati nešto polovično – najprije se mora otkriti svo zlo, a tek nakon toga dolazi pomoć odozgo u potpunosti. Zato, nakon što je Mojsije rekao: „Zašto si nanio zlo ovom narodu, a spas nisi donio?“, tj. nakon što se zlo u potpunosti otkrilo, ispada da je upravo sada trenutak kada će spasenje doći odozgo. Zato je Stvoritelj rekao „sada“ (עתה) – tj. sada ćeš vidjeti da ću im dati potrebnu pomoć. Kao što je zapisano: „Jer će ih pustiti silnom rukom, i silnom rukom će ih protjerati iz svoje zemlje.“ Jer tek sada, kada je svo zlo otkriveno, došlo je pravo vrijeme za otkupljenje.

Na temelju ovoga možemo razumjeti zašto je stanje naroda postalo još gore kada je Mojsije došao u Stvoriteljevo ime. Razlog tome nije što su oni postali gori, već zato što im je Mojsije omogućio da shvate što znači raditi „radi Stvoritelja“. Kao što je napisano: „Otkako sam došao faraonu govoriti u Tvoje ime“, tj. sada su shvatili da trebaju raditi isključivo radi Stvoritelja, a da faraon mora izgubiti svoju vlast nad njima. Tek tada se stvorio prostor za potpuno razotkrivanje zla.

Dakle, time što im je Mojsije objasnio koncept rada „radi Stvoritelja“, oni su zapravo napredovali u svom radu i dosegli razinu istine – spoznali su koliko ih zlo uistinu kontrolira. Prije nego što je Mojsije došao, oni nisu jasno vidjeli istinu o tome koliko su udaljeni od Stvoritelja. Tako ispada da su, iako su u djelima postali gori, u pogledu istine zapravo napredovali, jer sada imaju potrebne „posude“ u koje Stvoritelj može izliti svoju pomoć. Kao što su mudraci rekli: „Tko se dolazi pročistiti, prima pomoć odozgora.“

Sada možemo razumjeti i drugo pitanje: zašto je tek nakon što su postali gori došlo vrijeme da im Stvoritelj pošalje pomoć? Odgovor je isti – tek sada imaju „posude“ koje su spremne primiti nešto potpuno. Zato je napisano „sada ćeš vidjeti“, s hebrejskim slovom „ajin“ (ע) umjesto „alef“ (א), što naglašava da je upravo sada došlo pravo vrijeme.

Što se tiče pitanja koje smo postavili o Zoharu, gdje piše da vapaj Izraelaca nije bio uslišan sve dok nije pao njihov ministar, kao što je napisano: „I umro je kralj Egipta. I odmah, povikaše i njihov vapaj uznio se do Boga.“ Tek tada su bili uslišani. Pitali smo:1) Što je uzrokovalo pad tog egipatskog ministra? 2) Zašto je taj ministar imao moć spriječiti da njihove molitve budu uslišane?

To možemo razumjeti prema objašnjenju Baal HaSulama, koje se nalazi u knjizi „Plodovi mudraca" (Pri Hacham, Prvi dio, str. 103). On kaže: „Bit njihovog ropstva u Egiptu bila je njihova vlastita percepcija – oni su vjerovali da ih Egipat drži u ropstvu i da ih sprječava u službi Stvoritelju. I upravo zbog te percepcije oni su stvarno bili u izgnanstvu. Stoga je jedini zadatak Mojsija bio da im razotkrije istinu – da ne postoji nikakva druga sila osim Stvoritelja. Jer "Ja sam Onaj koji djeluje, i nema posrednika", jer ne postoji nijedna druga sila osim Njega, i to je bila prava svjetlost otkupljenja.“

Dakle, glavni uzrok izgnanstva bio je njihov pogrešan način razmišljanja – oni su vjerovali da postoji zasebna vlast, egipatski ministar, koji ima moć nad Izraelom. Kada čovjek tako misli, taj ministar zaista ima vlast nad njim. Kada je narod Izraela želio pobjeći iz njegove dominacije i kad su vidjeli da su molili Stvoritelja da ih oslobodi, a izbavljenje nije dolazilo, pomislili su da Stvoritelj ne čuje njihove molitve (ne daj Bože).

Kao dokaz da Stvoritelj ne čuje njihov vapaj, sagledali su svoju situaciju – umjesto da napreduju, stalno su nazadovali. Drugim riječima, osjećali su se sve udaljenijima od rada u davanju. Razum im je nalagao da bi, s obzirom na sav trud i molitve koje su ulagali da ih Stvoritelj izbavi iz faraonove vlasti, trebali vidjeti napredak.

Međutim, svaki dan su vidjeli suprotno – kako faraon nad njima dobiva još veću moć. Vidjeli su kako su povezaniji s vlastitom željom za primanjem i kako su još udaljeniji od želje za davanjem. Zbog toga su zaključili da ih Stvoritelj (ne daj Bože) ne sluša.

To je značenje onoga što Zohar kaže: „Dokle god je njihov ministar imao vlast nad Izraelom, njihov vapaj nije bio uslišan.“ To znači da ministar zadržava (sprječava) njihove molitve. Jer Izraelci su sami sebi govorili: „Ako Stvoritelj zaista čuje naše molitve, zašto ih onda ne uslišava?“