Matan Tora (Davanje Tore)
“Voli bližnjeg svoga poput sebe samoga“ (Levitima 19, 18)”
Rabi Akiva veli: “Velik je to klal (kolektiv/pravilo/zakon) u Tori.”(Beresheet Rabbah, Poglavlje 24).
1) Ova tvrdnja naših mudraca zahtijeva objašnjenje. Jer riječ klal (zakon/propis, na hebrejskom također znači 'čitav'/'cjelovit'/'kolektiv) upućuje na skup detalja koji, kada su okupljeni, tvore spomenutu cjelinu. Ispostavlja se da, kada govori o mitzvi (zapovijed) „voljenja bližnjeg svoga kao sebe“ kao o velikom pravilu (zakonu) u Tori, moramo razumjeti da svih 612 mitzvot (propisa) u Tori sa svim njihovim interpretacijama nisu ništa više niti išta manje nego skup umetnutih i sadržanih detalja u toj jednoj mitzvi „voljenja bližnjeg poput sebe samih“.
To je prilično zbunjujuće, jer možemo govoriti o mitzvot (propisima) između čovjeka i čovjeka, no kako ta jedna mitzva (propis/zapovijed) unutar sebe sadrži baš sve propise između čovjeka i Boga, koji su bit i velika većina propisa?
2) I ako se još uvijek možemo pomučiti doći do načina da pomirimo njihove riječi, pred nas dolazi drugo kazanje, čak još očitije, o preobraćeniku koji je došao pred Hillela (Shabbat 31a) i zatražio: „Nauči me čitavu Toru dok stojim na jednoj nozi“. A on (Hillel) mu odgovori: „Sve što mrziš nemoj činiti svojem prijatelju (aramejski prijevod „voli bližnjeg svoga kao sebe samoga“), a ostalo je komentar na to; idi uči.“
Ovdje je pred nama jasan zakon (Halacha), da u svih 612 propisa i svim tekstovima u Tori nijedno nije važnije od „voli bližnjeg svoga kao sebe“, jer oni samo tumače i omogućavaju nam izvršavati zapovijed voljenja naših bližnjih na ispravan način, jer on precizno kaže – „ ostalo je komentar na to; idi uči“. Znači, ostatak Tore su interpretacije te jedne mitzve (propisa/zapovijedi), koja bez njih ne može biti potpuna.
3) Prije nego što prodremo u srce stvari, moramo poštivati to pravilo (mitzvu), kako nam je zapovijeđeno – „voli bližnjeg svoga kao sebe samoga“. Sama nam riječ kaže da morate voljeti svog prijatelja u istoj mjeri u kojoj volite sebe, i ni u kom slučaju manje od toga. Znači, morate neprestano stražariti i zadovoljavati potrebe svakoga barem iz izraelske nacije, baš kao što brinete o zadovoljenju svojih vlastitih potreba.
To je doslovno nemoguće, jer nema mnogo ljudi koji uspijevaju zadovoljiti i svoje vlastite potrebe tijekom radnoga dana, pa kako im onda možeš reći da rade u cilju zadovoljenja potreba čitavog naroda? A ni slučajno ne možemo pomisliti da Tora pretjeruje, jer nas upozorava da ne dodajemo niti oduzimamo, kako bi demonstrirala da su njene riječi i zakoni dani s krajnjom preciznošću.
4) I ako vam to još uvijek nije dovoljno, reći ću vam da je jednostavno objašnjenje te zapovijedi voljenja bližnjega još i neugodnije – da moramo postaviti potrebe naših prijatelja ispred naših vlastitih. Kako piše u Tosfotu (srednjovjekovni komentari na Jeruzalemski Talmud, Kidushin 20a) o stihu „ jer on je sretan s vama“, odnoseći se prema hebrejskom robu: „Kada ponekad ima samo jedan jastuk, ako on na njega legne i ne da ga svom robu, ne poštuje „jer on je sretan s tobom“, jer liježe na jastuk, a rob na zemlju. I ako on ne legne na njega, a ne da ga ni robu, to je sodomitsko pravilo. Ispostavlja se da ga protiv svoje volje mora dati robu, dok sam vlasnik liježe na zemlju.“
Istu uputu nalazimo u rečenici o mjeri voljenja drugih, jer se ovdje također uspoređuje zadovoljavanje prijateljevih potreba sa zadovoljavanjem njegovih vlastitih potreba, kao u primjeru o hebrejskom robu „jer on je sretan s tobom“. Tako i ovdje, ako ima samo jednu stolicu, a njegov prijatelj nijednu, postoji zakon prema kojem će, ukoliko on sjedne na nju, a ne da ju svojem prijatelju, prekršiti zapovijed „voli bližnjeg svoga kao sebe sama“, jer ne zadovoljava prijateljeve potrebe kao što zadovoljava svoje.
A ako on ne sjedne na nju i isto je tako ne da prijatelju, to je zlo poput sodomitskog pravila. Stoga, mora pustiti prijatelja da sjedne na stolicu, a on treba stajati ili sjesti na zemlju. Razumljivo je da je riječ o zakonu koji se odnosi na sve potrebe koje su mu na raspolaganju, a njegovom prijatelju nedostaju. A sada odi i vidi je li ta mitzva na bilo koji način izvediva.
5) Prvo moramo razumjeti zašto je Tora dana upravo narodu Izraela, a ne svim ostalim narodima svijeta. Je li, sačuvaj Bože, ovdje involviran nacionalizam? Naravno, samo bi luda osoba to pomislila. Doista su naši mudri ispitali ovo pitanje, o tome što se misli pod „Bog je dade svakom narodu i jeziku i oni je nisu primili.“
Ali što oni nalaze zbunjujućim jest zašto smo onda nazvani odabranim narodom, kako je rečeno: „Gospod vaš Bog odabrao je vas (Ponovljeni zakon 7,6)“, budući da nije bilo druge nacije koja ju je htjela? Nadalje, je li moguće da je Stvoritelj došao sa Svojom Torom u Svojim rukama da pregovara s tim divljacima, ili putem proroka? Za takvo što nikada se nije čulo i potpuno je neprihvatljivo.
6) No kada u potpunosti razumijemo bit danih nam Tore i mitzvot, i njihovu željenu svrhu, što je smisao velikog stvaranja postavljenog ispred naših očiju, kao što su nas uputili naši mudraci, tada ćemo razumjeti baš sve. Prvi je postulat da ne postoji djelo bez svrhe. U tome nema izuzetka, osim među najnižima od ljudske vrste ili male djece. Stoga je sigurno da Stvoritelj, čija je uzvišenost izvan poimanja, neće djelovati bez svrhe, bilo da je riječ o velikom ili malom djelu.
Naši mudri kažu da svijet nije stvoren ni zbog čega drugoga nego zbog štovanja Tore i mitzvot, dakle, kako nas naši mudri uče, da je Stvoriteljev cilj od vremena kad je stvorio Svoju kreaciju, otkriti Svoju Božanstvenost drugima, jer otkrivanje Njegove Božanstvenosti dohvaća biće poput ugodne naknade koja vječno raste dok ne dostigne željenu mjeru.
Time niži rastu s istinskim prepoznavanjem i postaju Mu merkava (kočija/struktura), i teže Mu sve dok ne dosegnu svoj konačni dovršetak: „Niti oko vidje Boga osim Tebe (Izaja 64,3)“. Zbog veličine i slave tog savršenstva, Tora i proročanstva također su se suzdržali od toga da izuste ijednu pretjeranu riječ, kako naši mudri rekoše (Berachot 34b): „Nijedan prorok nije činio svoja proročanstva, osim za dane Mesije, osim za sljedeći svijet, niti oko vidje Boga osim tebe“, kao što je upućenima poznato.
To savršenstvo izraženo je u riječima Tore i proročanstvima i u riječima naših mudraca u jednostavnom pojmu Dvekut (spajanje/stapanje/prianjanje). Uslijed masovnog rabljenja, ta je riječ izgubila gotovo čitav svoj sadržaj. No ako usmjerite svoj um na tu riječ samo na trenutak, bit ćete preplavljeni njezinom čudesnom pojavom, jer, ako zamislite uzvišenost Stvoritelja i niskost stvorenoga bića, percipirat ćete što znači spajanje (dvekut) stvorenja sa Stvoriteljem i zašto tom rječju opisujemo svrhu čitavog stvaranja.
Ispostavlja se da je svrha čitavoga stvaranja u tome da niža bića postanu sposobna, kroz štovanje Tore i mitzvot, neprestano rasti prema gore, sve dok ne budu nagrađeni dvekutom sa svojim Stvoriteljem.
7) No ovdje dolaze mudraci iz Zohara s pitanjem zašto otpočetka nismo stvoreni u tom visokom stanju spojenosti (dvekuta) s Njim. Koji je razlog On imao da nam da ovaj teret i napor stvaranja i Toru i mitzvot? I oni odgovoriše: „Tko jede što nije njegovo, boji se pogledati mu u lice“. Znači da, tko jede i uživa u radu svog prijatelja, boji se pogledati mu u lice, jer time postaje sve više i više osramoćen sve dok ne izgubi svu svoju ljudskost. Zbog toga što ono što izvire iz Njegove savršenosti ne može biti manjkavo, dao nam je prostora da bismo zaradili vlastitu uzvišenost, kroz naš rad u Tori i mitzvot.
Ove su riječi krajnje dubokoumne i već sam ih objasnio u svojoj knjizi Panim Me'irot uMasbirot za Drvo Života, Grana prva, i u knjizi Talmud Eser Sefirot, Histaklut Pnimit, prvi dio (Učenje deset sefirot, Unutrašnja refleksija, prvi dio). Ovdje ću ih ukratko objasniti da bih ih načinio razumljivima za sve.
8) Mnogo je to nalik bogatašu, koji je uzeo čovjeka s tržnice, nahranio ga i dao mu zlato i srebro i sve što poželi svaki dan. I svaki ga je dan obasipao s više poklona nego dan prije. Najzad bogataš pita: „Reci mi, jesu li ti sve želje ispunjene?“ A čovjek s ulice odgovari: „Još ne, jer kako bi ugodno i divno bilo da su mi svi ovi posjedi i vrijedne stvari došle kroz moj vlastiti rad, kao što su došle tebi, pa tako ne bih primao milostinju tvoje ruke“. Bogataš mu tada kaže: „U tom slučaju, nije se rodio onaj koji bi mogao zadovoljiti tvoje želje.“
To je prirodno, jer s jedne strane doživljava velike užitke i uživa ih sve više dok ga bogati čovjek obasipa njima, no s druge strane, teško mu je tolerirati sram zbog neumjerene dobrote kojom ga bogataš dariva. To je zbog toga jer postoji prirodan zakon da primatelj osjeća sram i nestrpljenje prigodom primanja besplatnih darova od darovatelja koji to čini iz sućuti i sažaljenja.
Iz toga izvire drugi zakon, da nitko neće moći potpuno zadovoljiti potrebe svog prijatelja, jer, na kraju, nije mu u stanju dati prirodu i oblik samoposjedovanja, uz koje je jedino moguće steći željenu savršenost.
No to se odnosi samo na stvoreno, dok, kada je riječ o Stvoritelju, to je posve nemoguće i neprihvatljivo. I to je razlog zašto je za nas pripremio napor i muku Tore i mitzvot, da bismo proizveli vlastitu uzvišenost, jer će tada svo zadovoljstvo i užitak koji nam dolaze od Njega, dakle, sve što je uključeno u dvekut (spajanje) s Njim, čitavo biti u našem vlasništvu koje nam je došlo kroz naš vlastiti trud. Tada bismo se osjećali kao vlasnici, bez čega ne može biti osjećaja cjelovitosti.
9) Zaista moramo ispitati srž i izvor tog prirodnog zakona, i tko je otac defekta srama i nestrpljivosti koje osjećamo dok primamo milostinju od bilo koga. To je razumljivo iz zakona, kojeg znanstvenici poznaju, da svaka grana posjeduje istu prirodu kao njezin korijen, 1) da grana također želi, traži i žudi sva ponašanja korijena. 2) Naprotiv, grana se razdvaja od svih ponašanja koja nisu u korijenu, ne može ih tolerirati i nanose joj štetu. Taj zakon postoji između svakog korijena i grane i ne može se prekršiti.
Ovdje se ispred nas otvaraju vrata razumijevanja izvora svih užitaka i patnji prisutnih na ovome svijetu. S obzirom da je Stvoritelj korijen Svojih stvorenja, sve što obitava u Njemu i izvire prema nama izravno od Njega, osjećamo kao ugodno i očaravajuće, jer je naša priroda bliska našem korijenu.
Ponašanja koja On ne sadrži, i ne izviru izravno iz Njega, već su su oprečna kreaciji, bit će protiv naše prirode i za nas teško prihvatljive. Naprimjer, volimo se odmarati i mrzimo se previše kretati, u tolikoj mjeri da ne činimo nijedan pokret ukoliko on nije u svrsi stjecanja odmora. To je zato što je naš korijen nepokretan i u stalnom mirovanju i u Njemu ne postoji pokret, sačuvaj Bože. Stoga to mrzimo, jer je protivno našoj prirodi.
Na isti način volimo mudrost, snagu i bogatstvo, jer sve to obitava u Njemu, koji je naš Korijen. I stoga mrzimo njihove suprotnosti, poput gluposti, slabosti i siromaštva, jer oni ne obitavaju u našem Korijenu. To nas čini nepodnošljivo ogorčenima, punima prijezira i izaziva nam nesnosnu patnju.
10) To nam daje odvratan okus srama i nestrpljenja kad primamo milostinju od drugih, budući da u Stvoritelju nema ičega poput primanja milosti, jer otkud bi On mogao primiti? Zbog toga što taj element ne postoji u našem Korijenu, osjećamo ga kao odbojnog i prezrivog. U drugu ruku, osjećamo ushit i zadovoljstvo sa svakim darivanjem prema drugima, jer je takvo ophođenje dio našeg Korijena, koji daje svima.
11) Sada smo pronašli način temeljitog proučavanja svrhe stvaranja, koja je stapanje s Njim, u svojoj istinskoj pojavnosti. Ta uzvišenost i prianjanje, za koje se jamči kako će nam doći kroz naš rad u Tori i mitzvot, nije ništa više niti manje nego izjednačenost grana s njihovim korijenom, iz kojega svaka nježnost i užitak i suptilnost postaje prirodan produžetak, kako rekosmo prije, 1) da se užitak nalazi jedino u jednakosti forme sa Stvoriteljem. Kada svako svoje ponašanje izjednačimo s našim Korijenom, koje je u našem korijenu, osjećamo užitak, 2) a sve što nije u našem Korijenu, postaje nepodnošljivo, odvratno i prilično bolno za nas, kako koncept nalaže. I prirodno nalazimo da sama naša nada ovisi o mjeri naše jednakosti forme s našim Korijenom.
12) Ovim su riječima naši mudri (Beresheet Rabbah 44) pitali: „Zašto bi Stvoritelj mario zakolje li netko za grlo ili šiju?“ Na kraju, mitzvot su dane za ljudsko pročišćenje. To pročišćenje znači pročišćenje prljavog tijela, što je svrha koja proizlazi iz štovanja Tore i mitzvot, jer „divlje magare bit će pretvoreno u čovjeka (Job 11,12)“, jer kad netko izađe iz njedara stvorenoga, nalazi se u krajnjoj prljavštini i niskosti, što znači mnoštvu samoljublja koje je utisnuto u njemu, čiji se svaki pokret odvija isključivo oko njega samoga, bez trunke davanja prema drugima.
U toj je situaciji na najdaljoj točki od Korijena, na drugom kraju, 1) jer je korijen sav davanje, bez i tračka primanja; 2) dok je novorođeni čitav u primanju za sebe, bez i tračka davanja. Stoga se njegova situacija smatra najnižom točkom niskosti i prljavštine u našem ljudskom svijetu.
Što više raste, prima od svoje okoline porcije „davanja drugima“, ovisno o vrijednostima i razvoju u njegovoj okolini. Tada je iniciran u Toru i mitzvot sa svrhom samoljublja, zbog nagrade u ovom i sljedećem svijetu, što se naziva Lo Lishma (ne za Njezino ime), jer se osoba ne može prilagoditi na bilo koji drugi način.
Kako raste, kaže mu se kako da štuje mitzvot Lishma (za Njezino ime), koja za cilj ima isključivo da donese zadovoljstvo svojem Tvorcu; kako Maimonides reče (Hilchot Teshuva, Poglavlje 10): „Ženi i djeci ne treba reći o štovanju Tore i mitzvot Lishma, jer oni to ne mogu podnijeti. Tek kada narastu i steknu znanje i mudrost, nauči ih se raditi Lishma (za Njezino ime)“. Kao što naši mudri kažu: „Iz Lo Lishma, osoba dođe do Lishma“, što se definira namjerom pružanja zadovoljstva svojem Stvoritelju, a ne za ikakvo samoljublje.
Kroz prirodni lijek bavljenja Torom i mitzvot Lishma koji je poznat Davatelju Tore, kako naši mudri kažu: „Stvoritelj reče: 'Stvorio sam zlu inklinaciju, stvorio sam za nju Toru kao začin“. Dakle, stvorenje se razvija i korača naprijed stupnjevima gorespomenute uzvišenosti, sve dok ne izgubi i posljednje ostatke samoljublja i mitzvot narastu u njegovu tijelu, i sve što čini, čini poradi davanja, tako da čak i ono neophodno što prima ide u smjeru davanja, odnosno, da može davati. Zbog toga naši mudri rekoše: „Mitzvot su dane samo iz razloga da se ljudi njima pročiste“.
13) Ako uistinu postoje dva dijela Tore: 1) mitzvot između čovjeka i Boga, i 2) mitzvot između čovjeka i čovjeka; oboje ciljaju na istu stvar – dovesti stvorenje konačnom cilju dvekuta s Njim.
Nadalje, čak i u praktičnom smislu te dvije stvari zapravo su jedno te isto, jer kada netko obavi čin Lishma (za Njezino ime), bez uplitanja samoljublja, dakle, bez i primjese koristi za sebe, tada čovjek ne osjeća ikakvu razliku, radio za ljubav prema prijatelju ili za ljubav prema Stvoritelju.
To je zato što je prirodni zakon za svako biće da se sve izvan vlastitoga tijela smatra nestvarnim i praznim, a svaki pokret koji čovjek učini iz ljubavi prema drugima, čini ga s povratnom svjetlošću i dobit će nekakvu nagradu koja će mu se u konačnici vratiti i služiti mu za vlastito dobro. Stoga, takvo djelo ne može se smatrati „ljubav prema bližnjemu“, jer se sudi prema rezultatu. To je poput rente koja se isplati tek na kraju. Ipak, djelo najma (rente) ne smatra se ljubavlju prema bližnjemu.
No bilo kakav pokret koji je isključivo rezultat ljubavi prema drugima, dakle, bez trunke povratne svjetlosti i bez nade za bilo kakvu vrst samozadovoljenja, potpuno je nemoguć zbog naše prirode. O tome je u Zoharu rečeno: „Svako djelo milosrđa (Hesed) koje čine, čine samo radi sebe.“
To znači da sva dobra djela koja čine, bilo prema svojim prijateljima ili prema svome Bogu, nisu zbog ljubavi prema drugome, već zbog njihove ljubavi prema samima sebi, jer je ono potpuno neprirodno.
Stoga su samo oni koji štuju Toru i mitzvot sposobni za to, jer, privikavajući se u radu na Tori i mitzvot s ciljem pružanja zadovoljstva svojem Stvoritelju, pojedinac se postupno odvaja od njedara prirodne kreacije i stječe drugu prirodu, što je gorespomenuta ljubav prema drugome.
To je ono što je dovelo kabaliste Zohara da isključe nacije svijeta iz čina ljubavi prema bližnjem, kada kažu da svaki čin milosti koji čine, čine radi sebe“, jer nisu uključeni u štovanje Tore i mitzvot Lishma (za Njeno ime). Dakle, i stvar njihova klanjanja svojim bogovima jest zbog samoljublja, i nikada neće učiniti nešto što je izvan granica njihovih vlastitih tijela, zbog čega neće moći uzdići sebe čak niti za dlaku izvan svoje osnovne prirode.
14) Stoga jasno možemo vidjeti da za one koji štuju Toru i mitzvot Lishma nema razlike između ta dva dijela Tore, čak ni u praktičnom smislu, jer prije nego što osoba to postigne, osuđena je da osjeća bilo koji čin davanja – bilo prema čovjeku ili prema Bogu - kao prazninu van pojma. No kroz silan trud osoba se polako uzdiže i stječe drugu prirodu, i tada postiže konačan cilj, a to je Dvekut (sjedinjenje/spajanje) s Njim.
S obzirom da je tako, razumno je misliti da je dio Tore koji se tiče odnosa čovjeka s njegovim prijateljem, prikladniji za dovođenje nekoga željenom cilju, jer rad u mitzvot između čovjeka i Boga nepromjenjiv je i specifičan, nije zahtjevan i osoba se lako navikava na nj, a sve što se čini iz navike više nije korisno, dok su mitzvot između čovjeka i njegovog bližnjeg promjenjive i nepravilne i neprestano postavljaju nove zahtjeve gdje god se čovjek okrene. Stoga je njihov lijek puno sigurniji i njihov je cilj bliže.
15) Sada možemo razumjeti riječi Hillel HaNasija izgovorene prozelitu (obraćeniku), da je bit Tore „Voli bližnjeg svoga kao sebe samoga“, a da su preostalih 612 mitzvot samo interpretacija toga i priprema za to (Vidi točku 2). I iako se mitzvot između čovjeka i Boga smatraju pripremom za tu mitzvu, koja je konačni cilj Tore i mitzvot, kao što naši mudri rekoše: „Tora i mitzvot dani su samo zbog pročišćenja Izraela“, što je čišćenje tijela, sve dok osoba ne stekne drugu prirodu definiranu njegovom ljubavlju za druge, dakle jednu mitzvu „Voljenja bližnjeg kao sebe“, što je konačni cilj Tore, nakon čega osoba odmah stječe dvekut (spajanje/sjedinjenje) s Njim.
No ne treba se pitati zašto to nije definirano riječima: „I voljet ćeš Gospodina tvog Boga, svim srcem svojim i svom dušom svojom i svom snagom svojom (Ponovljeni zakon 6,5)“. Jer zaista, u odnosu na čovjeka koji je još uvijek unutar prirode kreacije, ne postoji razlika između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjem, jer sve što nije on, nestvarno mu je.
I zbog toga je obraćenik od Hillela HaNasija zatražio da mu objasni poželjnu svrhu Tore, da bi mogao postići svoj cilj s lakoćom, a ne da mora dugo hodati i tražiti, kako reče – „nauči me čitavoj Tori dok stojim na jednoj nozi“. Stoga mu je on to definirao kao ljubav prema njegovu prijatelju, jer je tako njegov cilj bliži i otkriva se brže, budući da je osiguran od pogrešaka i zahtjevan.
16) U tim riječima nalazi se način razumijevanja našeg ranije spomenutog koncepta (točke 3 i 4), o tom sadržaju mitzve „Voljenja bližnjega svoga poput sebe samih“, kako nas Tora prisiljava da činimo nešto što ne može biti učinjeno.
Zaista, znajte da zbog toga razloga Tora nije dana našim svetim očevima – Abrahamu, Izaku i Jakovu, nego je trebalo do izlaska iz Egipta, i dok nisu postali nacija od šest stotina tisuća ljudi od 20 godina starosti nadalje. Jer tada je svaki član nacije upitan slaže li se s tim uzvišenim radom i čim su se svi složili u srcu i duši i rekli „činit ćemo i slušat ćemo“ (Izlazak 24,7)“, tada je postalo moguće štovati čitavu Toru i sve što je prije smatrano nemogućim postalo je moguće.
Jer sigurno je da ako šest stotina tisuća ljudi napusti rad za zadovoljenje svojih vlastitih potreba i ne brinu ni o čem drugom nego da stanu u obranu toga da njihovom prijatelju nikada ništa ne nedostaje, i štoviše, da će to činiti s velikom ljubavlju, srcem i dušom, u punom smislu mitzve „Voli bližnjeg svoga kao sebe samoga“, tada, izvan svake sumnje, nijedan čovjek nacije neće morati brinuti za vlastitu dobrobit.
Zbog toga postaje posve slobodan od osiguravanja vlastitog opstanka i lako može poštivati mitzvu „Voljenja bližnjega kao sebe“, ispunjavajući sve uvjete dane u točkama 3 i 4. Najzad, zašto bi brinuo o vlastitom opstanku kada šest stotina tisuća lojalnih ljubavnika spremno čeka uz veliku brigu da mu ništa ne nedostaje?
Stoga, jednom kada su se svi članovi nacije složili, istoga im je trena dana Tora, jer su postali sposobni pridržavati je se. No prije nego što su postali potpuna nacija i svakako tijekom ere naših očeva, koji su bili jedinstveni na zemlji, nisu bili kvalificirani istinski pridržavati se Tore u njezinom poželjnom obliku. To je zato što je s malim brojem ljudi nemoguće uopće započeti rad u mitzvot između čovjeka i njegovog prijatelja do mjere „Voljeti bližnjega poput sebe samoga“, kako je objašnjeno u točkama 3 i 4. Zbog toga im nije dana Tora.
17) Iz svega rečenog možemo razumjeti jednu od najkompleksnijih fraza naših mudraca: „Čitav je Izrael odgovoran jedan za drugoga.“ To se čini posve nepravednim, jer je li moguće, ako je netko zgriješio ili počinio prijestup koji uzruja njegova Stvoritelja, a ja ga ni ne poznajem, da će Stvoritelj meni naplatiti njegov dug? Pisano je: „Očevi neće biti usmrćeni zbog djece, itd.“, i „Svaki će čovjek biti usmrćen zbog svog vlastitog grijeha (Ponovljeni zakon 24, 16)“, dakle, kako mogu reći da sam ja odgovoran za grijehe čak potpunog stranca, kojeg niti poznajem niti znam gdje je?
Ako vam to nije dovoljno, vidite Masechet Kidushin, 40b: „Rabi Elazar, sin rabi Shimona kaže: jer se svijetu sudi prema njegovoj većini i pojedincu se sudi prema njegovoj većini, ako je ispunio jednu mitzvu, osudio je svijet na stranu pravednosti. Ako je počinio ijedan grijeh, jao njemu, jer je osudio čitav svijet na grešnost, kao što je rečeno,„jedan grešnik uništi mnogo dobra“.
Stoga me je rabi Elazar, sin rabi Shimona načinio odgovornim za čitav svijet, jer misli da su svi ljudi na svijetu odgovorni jedni za druge i svaka osoba svojim djelima pridonosi pravednosti ili grešnosti čitavog svijeta. To je dvostruko zbunjujuće.
No prema gore rečenom, možemo vrlo jednostavno razumjeti njihove riječi; pokazali smo kako svaka od 613 mitzvot proizlazi iz te jedne mitzve „Voli bližnjeg svoga kao sama sebe“. I naći ćemo da takvo stanje može postojati jedino u naciji čiji se svi članovi slože oko toga.