Govor povodom završetka Zohara

(U čast završetka tiska Knjige Zohar s komentarom „Sulam”)

Poznato je da je željeni cilj rada u Tori i mitzvot prianjanje uz Boga, kako je rečeno: „I prionuti uza Nj.” Treba razumjeti što znači to prianjanje uz Svevišnjega. Zar misao uopće može obuhvatiti Njega?

Na to su već naši mudraci odgovorili kad su postavili isto pitanje o stihu „i prionuti uza Nj”: kako je moguće prionuti uz Njega, zar nije On oganj koji proždire? Odgovorili su: „Prioni uz Njegove osobine. Kao što je On milostiv, i ti budi milostiv. Kao što je On dobronamjeran, i ti budi dobronamjeran.”

Na prvi pogled ovo je zbunjujuće: kako su odlutali od doslovnog značenja? Tamo jasno piše: „i prionuti uza Nj.” A da je smisao „prionuti uz Njegove načine”, trebalo bi pisati „i prionuti uz Njegove načine”. Zašto onda kaže: „prionuti uza Nj”?

Stvar je u tome da u materijalnom svijetu, koji zauzima prostor, prianjanje (Dvekut) razumijemo kao približavanje mjestu, a odvajanje kao udaljavanje od mjesta. Ali u duhovnosti, koja uopće ne zauzima prostor, prianjanje (Dvekut) i odvajanje ne shvaćamo kao približavanje ili udaljavanje mjesta, jer prostora nema. Nego, jednakost forme između dvaju duhovnih bića razumijemo kao prianjanje, a nejednakost forme kao odvajanje.

Kao što sjekira razdvaja materijalni predmet dijeleći ga na dva dijela udaljavajući ih jedan od drugoga, tako i nejednakost forme razdvaja duhovno i dijeli ga na dvoje. Ako je razlika u formi mala, kažemo da su malo udaljeni jedan od drugoga. Ako je razlika velika, kažemo da su vrlo udaljeni. A ako su u suprotnosti forme, kažemo da su udaljeni jedan od drugoga kao dva ekstrema.

Primjerice, kad se dva čovjeka mrze, kažemo da su odvojeni jedan od drugoga kao istok od zapada. A ako se vole, kažemo da su prionuli jedan uz drugoga kao jedno tijelo.

Ovdje se, dakle, ne radi o blizini ili daljini mjesta, nego o jednakosti i li nejednakosti forme. Kad se ljudi vole, to je zbog jednakosti forme među njima: ono što jedan voli, voli i drugi; ono što jedan mrzi, mrzi i drugi – pa su tako prionuti i vole se.

Ali ako među njima postoji određena nejednakost forme, tj. jedan voli nešto što drugi mrzi, u toj mjeri postoji mržnja i odvojenost među njima. Ako su pak u potpunoj suprotnosti, tako da je sve što jedan voli drugome mrsko, kažemo da su odvojeni i udaljeni kao istok od zapada.

Iz toga vidite da nejednakost forme u duhovnom djeluje poput sjekire u materijalnom. I da mjera udaljenosti i veličina odvojenosti među njima ovisi o stupnju različitosti forme. A mjera prianjanja među njima ovisi o stupnju jednakosti forme.

Sada razumijemo koliko su bili u pravu naši mudraci kad su protumačili stih „i prionuti uza Nj” kao „prionuti uz Njegove osobine: kao što je On milostiv, i ti budi milostiv; kao što je On dobronamjeran, i ti budi dobronamjeran.” Nisu odlutali od doslovnog značenja teksta, nego obratno – protumačili su ga u njegovoj krajnjoj jednostavnosti, jer se duhovno prianjanje uopće ne može zamisliti ikako drukčije osim kroz jednakost forme. Stoga, kad usklađujemo svoju formu s formom Njegovih osobina, mi prianjamo uz Njega.

Zato su rekli: „Kao što je On milostiv...” Drugim riječima, sva Njegova djela usmjerena su na davanje i dobro drugima, a nipošto na vlastitu korist – jer On nema nikakva nedostatka da bi ga trebao ispuniti, niti ima od koga primati – tako i vi, neka sva vaša djela budu radi davanja i dobrobiti drugome. Tada ćete uskladiti svoju formu s formom osobina Stvoritelja, i to je duhovno prianjanje (Dvekut).

A u toj jednakosti forme postoje dvije razine: „uma” i „srca”. Bavljenje Torom i mitzvot radi pružanja zadovoljstva svom Stvoritelju jest jednakost forme u aspektu „uma”: kao što Stvoritelj ne razmišlja o sebi – postoji li On, nadgleda li Svoja stvorenja, i slično – tako se i onaj koji želi postići jednakost forme ne smije baviti takvim pitanjima, jer mu je jasno da Stvoritelj o tome ne razmišlja. I nema veće razlike u formi od toga. Stoga, tko razmišlja o tim stvarima, sigurno se odvaja od Njega i nikada neće postići jednakost forme.

To je ono što su rekli mudraci: „Neka sva tvoja djela budu radi Stvoritelja”, tj. radi Dvekuta sa Stvoriteljem. Ne čini ništa što ne vodi k tom cilju Dvekuta – da sva tvoja djela budu usmjerena na davanje i dobro drugima. Tada ćeš doći do jednakosti forme sa Stvoriteljem: kao što su sva Njegova djela davanje i dobro drugima, tako neka i sva tvoja djela budu samo davanje i dobro drugima. I to je potpuni Dvekut.

Mogli bismo ovdje postaviti pitanje: kako je moguće da čovjek svoja djela usmjeri isključivo na korist drugima? Ta on je nužno dužan raditi za vlastito uzdržavanje i uzdržavanje svoje obitelji. Odgovor je da ona djela koja čini iz nužde, tj. kako bi pribavio ono malo potrebno za svoj opstanak – „nužda se ne kudi i ne hvali”. To se uopće ne računa kao da čini nešto za sebe.

No, tko se udubi u srž toga, zasigurno će se začuditi kako je moguće da čovjek dođe do potpune jednakosti forme, da sva njegova djela budu usmjerena na davanje drugima, kad je čitava čovjekova narav samo da prima za sebe? Po samoj prirodi, čovjek nije sposoban učiniti čak ni najmanje djelo u korist drugoga, osim ako u tome ne očekuje sebi lijepu naknadu. A ako samo posumnja da neće dobiti svoju naknadu, neće to raditi. Pa kako je onda moguće da sva njegova djela budu samo radi davanja drugima, a ništa za sebe?

Zaista, priznajem, to je veoma teško. Čovjek nema snage promijeniti narav svojeg stvaranja, koja je samo da prima za sebe. A još manje može preokrenuti svoju narav iz jedne krajnosti u drugu – tj. da više uopće ne prima za sebe, nego da sva njegova djela budu isključivo radi davanja.

Ali upravo zato nam je Stvoritelj dao Toru i mitzvot, koje nam je zapovjedio činiti isključivo radi donošenja zadovoljstva Stvoritelju. Jer da nije bavljenja Torom i mitzvot lishma (tj. radi toga da se njima donese zadovoljstvo svome Stvoritelju, a ne radi vlastite koristi), nema na svijetu nikakva sredstva koje bi moglo preobraziti čovjekovu narav.

Iz ovoga shvaćate kolika je ozbiljnost bavljenja Torom i mitzvot lishma. Jer ako čovjekova namjera u Tori i mitzvot nije radi Stvoriteljeve koristi, nego radi vlastite koristi, tada ne samo da neće preokrenuti narav primanja u sebi, već naprotiv – želja za primanjem u njemu postat će mnogo veća nego što je bila po prirodi njegova stvaranja. Kao što sam objasnio u „Uvodu u komentar Sulam”, u prvom tomu, pogledajte tamo točke 30–31.

No koje su vrline čovjeka koji je zaslužio Dvekut sa Stvoriteljem? Nigdje nisu navedene izravno, nego samo u suptilnim nagovještajima. Ali da bih razjasnio neke stvari u ovome članku, prisiljen sam otkriti nešto, u nužnoj mjeri.

Objasnit ću to putem usporedbe. Tijelo sa svojim organima čini jednu cjelinu. Cjelina tijela razmjenjuje misli i osjećaje sa svakim svojim pojedinim organom. Primjerice, ako tijelo kao cjelina pomisli da mu jedan njegov organ može služiti i donijeti užitak, taj organ odmah zna njegovu misao i daje mu užitak koji on očekuje. Isto tako, ako neki organ osjeti da mu je mjesto gdje se nalazi tijesno, cijelo tijelo odmah zna njegovu misao i osjećaj te ga premješta na mjesto koje mu je ugodno.

Međutim, ako se dogodi da se neki organ odvoji od tijela, tada postaju dvije odvojene cjeline. Ostatak tijela više ne zna potrebe tog odvojenog organa, a organ više ne zna misli tijela kako bi mu mogao služiti i koristiti. A ako dođe liječnik i ponovno sjedini organ s tijelom, tada bi organ ponovno znao misli i potrebe ostatka tijela, kao što bi i ostatak tijela ponovno znao koje su potrebe organa.

Prema ovoj usporedbi treba također shvatiti uzvišenost čovjeka koji je zaslužio Dvekut sa Stvoriteljem. Već sam pokazao (u „Uvodu u Zohar”, stavak 9, i u komentarima na „Idra Zuta”), da je duša svjetlost koja proizlazi iz Njegove biti. A ta se svjetlost odvojila od Stvoritelja time što ju je On zaodjenuo u želju za primanjem. Jer je misao stvaranja – „činiti dobro stvorenjima” – u svaku dušu ugradila želju za primanjem užitka. A ta različitost forme – želja za primanjem – odvojila je tu svjetlost od Njegove biti i učinila je posebnim dijelom. Pročitajte navedene izvore, jer ovdje nema mjesta za objašnjavanje.

Iz toga proizlazi da je svaka duša, prije nego što je stvorena, bila dio Njegove biti. No sa činom stvaranja, tj. s usađivanjem prirode želje za primanjem užitka, stekla je nejednakost forme i odvojila se od Stvoritelja, čija je jedina želja samo davati. To je zato, kao što smo prethodno objasnili, što nejednakost forme odvaja u duhovnom, kao što sjekira razdvaja u materijalnom.

Dakle, duša sada potpuno sliči usporedbi s organom koji je odrezan od tijela i odvojen od njega. Jer iako su prije odvajanja organ i cijelo tijelo bili jedno, razmjenjujući misli i osjećaje, nakon što se organ odreže od tijela, postaju dvije cjeline te jedan više ne zna misli ni potrebe drugoga. To se još više odnosi na dušu nakon što se zaodjene u tijelo ovoga svijeta; prekidaju se sve veze koje je imala prije odvajanja od Njegove biti i oni postaju poput dva zasebna bića.

Prema tome, jasno je kakva je uzvišenost čovjeka koji je ponovno zaslužio prianjanje uz Njega – što znači da je postigao jednakost forme sa Stvoriteljem, time što je snagom Tore i mitzvot  preobrazio svoju želju za primanjem, koja ga je odvojila od Njegove biti. Pretvorio ju je u želju za davanjem, i sva su mu djela usmjerena samo na davanje i dobrobit drugoga. Tako je uskladio svoju formu sa Stvoriteljevom. On je poput organa koji je nekoć bio odrezan od tijela, a sada se ponovno spojio s tijelom – pa opet zna misli cjeline tijela, kao što ih je znao prije odvajanja.

Tako i duša: nakon što je stekla jednakost s Njim, ona se vraća i zna Njegove misli, baš kao što ih je znala prije nego što se odvojila od Njega zbog nejednakosti forme želje za primanjem. Tada se ispunjava ono što je napisano: "Upoznaj Boga svoga oca", jer tada zaslužuje potpuno znanje, koje je božansko znanje. I biva nagrađen svim tajnama Tore, jer Njegove misli jesu tajne Tore.

I to je ono što je rekao Rabi Meir: "Svaki tko uči Toru lishma (radi Nje same), zaslužuje mnoge stvari i otkrivaju mu se tajne i okusi Tore, te postaje poput vrela koje ne prestaje teći." To znači, kao što smo rekli, da se kroz bavljenje Torom radi nje same (lishma) – to jest, s namjerom da učini zadovoljstvo svome Stvoritelju, a ne radi vlastite koristi – jamči da će prionuti uz Stvoritelja. A to znači da će postići jednakost forme, tako da svi njegovi postupci budu za dobro drugih, a nimalo za vlastitu korist. To je upravo poput Stvoritelja, čija su sva djela samo davanje i dobročinstvo drugima.

Na taj se način čovjek vraća u Dvekut sa Stvoriteljem, baš kao što je duša bila prije nego što je stvorena. Stoga zaslužuje mnoge stvari, te zaslužuje tajne i okuse Tore. Zbog toga što se ponovno spojio s Njim, ponovno zna Njegove misli, poput primjera uda koji se ponovno priključio tijelu. A Njegove se misli nazivaju tajnama i okusima Tore. Dakle, onaj tko uči Toru lishma (radi nje same), zaslužuje da mu se otkriju tajne i okusi Tore, i postaje poput vrela koje ne prestaje teći, zahvaljujući uklanjanju pregrada koje su ga razdvajale od Stvoritelja, te se ponovno sjedinio s Njim, kao prije nego što je stvoren.

I doista, cijela Tora, i otkrivena i skrivena, jesu Njegove misli, bez ikakve razlike. To je poput čovjeka koji se utapa u rijeci, a njegov mu prijatelj baci uže da ga spasi. Ako utopljenik primi kraj užeta, koji mu je blizu, prijatelj ga može spasiti i izvući iz rijeke.

Tako je i s Torom, koja su u cijelosti Njegove misli. Ona je poput užeta koje je Stvoritelj bacio ljudima da ih spasi i izbavi iz klipot (ljuski). A kraj užeta bliži svim ljudima jest otkrivena Tora, koja ne zahtijeva nikakvu posebnu namjeru ni misao. Štoviše, čak i ako u obavljanju mitzvot postoji pogrešna namjera, Stvoritelj je i dalje prima, kao što je rečeno: "Čovjek se uvijek treba baviti Torom i mitzvot, čak i lo lishma (ne radi njih samih), jer će iz lo lishma doći do lishma."

Stoga su Tora i mitzvot– kraj užeta – nešto što je na dohvat svima u svijetu. A ako ga se primi snažno, to jest, ako netko zasluži baviti se Torom i mitzvot (zapovijedima) radi njih samih, tj. da učini zadovoljstvo svome Stvoritelju, a ne radi svoje koristi, tada ga Tora i mitzvot dovode do izjednačavanja forme sa Stvoriteljem. To je tajna izraza: "i da prione uz Njega."

Tada zaslužuje spoznati sve Njegove misli, koje se nazivaju "tajne Tore" i "okusi Tore". Oni su kao ostatak užeta, koji se zaslužuje tek nakon što čovjek postigne potpuni Dvekut. 

To što uspoređujemo Njegove misli, – tj. tajne i okuse Tore – s užetom, jest zbog toga što postoji mnogo stupnjeva u jednakosti forme sa Stvoriteljem. Stoga postoji i mnogo stupnjeva u dijelovima užeta, tj. u postizanju tajni Tore. Čovjekova mjera postignuća tajni Tore, razumijevanja Njegovih misli, jednaka je mjeri jednakosti forme sa Stvoriteljem.

Općenito, postoji  pet stupnjeva: Nefesh, Ruach, Neshama, Haya i Yechida. Svaki se sastoji od svih, i svaki sadrži pet stupnjeva, a u svakom od njih postoji najmanje dvadeset i pet podstupnjeva.

Oni se također nazivaju "svjetovi", kao što su naši mudraci rekli: "U budućnosti će Stvoritelj podariti svakom pravedniku 310 svjetova." Razlog zbog kojeg se stupnjevi postignuća Stvoritelja nazivaju svjetovima jest taj što riječ "olam" (svijet) ima dva značenja:

1. Svi koji su u tom svijetu primaju jednak osjećaj i doživljaj. Sve što jedan vidi, čuje i osjeća, vide, čuju i osjećaju i svi ostali koji su u tom svijetu.
2. Svi koji su u tom "skrivenom" svijetu ne mogu znati niti doseći išta što pripada drugom svijetu.

Ta se dva stupnja nalaze i u postignuću:

1. Svatko tko je postigao određeni stupanj zna i postiže sve što su postigli oni koji su na tom stupnju, u svim generacijama, prošlim i budućim. Tako s njima dijeli zajedničko postignuće, kao da su u istom svijetu.
2. Svi koji su na tom stupnju ne mogu znati niti doseći ništa od onoga što postoji na nekom drugom stupnju, baš kao što oni u ovom svijetu ne mogu znati ništa o onome što postoji u svijetu istine. Zato se stupnjevi nazivaju "svjetovima".

Stoga oni koji imaju postignuće mogu sastavljati knjige i zapisivati svoja postignuća u parabolama i izrazima razumljivima svakome tko je postigao iste stupnjeve o kojima knjige govore i s njima dijele zajedničko postignuće. Ali onaj tko nije zaslužio cjelokupnu mjeru stupnja, kao što su je zaslužili autori [svetih knjiga], ne može razumjeti njihove riječi. A pogotovo oni koji nisu zaslužili nikakvo postignuće, oni neće u njima razumjeti ništa, jer nemaju zajedničko postignuće.

Već smo rekli da se potpun Dvekut i potpuno postignuće dijele na 125 općih stupnjeva. Prema tome, prije vremena Mesije nije moguće zaslužiti svih 125 stupnjeva. Postoje dvije razlike između svih prošlih naraštaja i Mesijinog naraštaja:

1. Samo u Mesijinom naraštaju moguće je postići svih 125 stupnjeva, dok u drugima nije.
2. U svim drugim naraštajima, oni koji su postali „uzdignuti ljudi“ – to jest, oni koji su zaslužili postignuće i Dvekut – bili su rijetki. Kao što su naši mudraci rekli o stihu: „Čovjeka jednoga od tisuću nađoh“, tj. „Tisuću ulazi u prostoriju, a jedan izlazi da poučava“ – što znači: da stekne Dvekut i postignuće. Ali u naraštaju Mesije, svatko može zaslužiti Dvekut i postignuće, kao što je rečeno: „Ispunit će se zemlja spoznajom Gospodina“ i „Neće više učiti svaki svoga bližnjega, i svaki svoga brata, govoreći: ‘Upoznajte Gospoda’, jer će Me svi poznavati, od maloga do velikoga.“

Osim Rashbija i njegova naraštaja – tj. autora Zohara – koji su zaslužili svih 125 stupnjeva u potpunosti, iako je to bilo prije vremena Mesije. O njemu i njegovim učenicima rečeno je: „Bolje mudrac nego prorok.“ Stoga se u Zoharu često kaže da neće biti naraštaja poput Rashbijevog naraštaja sve do naraštaja Kralja Mesije. Zato je njegovo veliko djelo ostavilo tako snažan trag u svijetu, jer tajne Tore u njemu dosežu visinu svih 125 stupnjeva.

Zato su u Zoharu rekli da se Knjiga Zohar neće otkriti osim u posljednjim danima, tj. u danima Mesije. To je zbog toga što, kao što smo već rekli, ako oni koji proučavaju knjigu nisu na punom stupnju autora, ne mogu razumjeti njihove aluzije, jer nemaju zajedničko postignuće.

Budući da je stupanj autora Zohara na punoj visini od 125 stupnjeva, nije ih moguće postići prije vremena Mesije. Dakle, u naraštajima prije Mesije ne može biti zajedničkog postignuća s autorima Zohara, i zato se Zohar nije mogao otkriti u ranijim naraštajima.

Odatle proizlazi jasan dokaz da je naš naraštaj već stigao u dane Mesije. Jer naše oči vide da svi komentari na Knjigu Zohar koji su nam prethodili nisu protumačili ni deset posto teških dijelova u Zoharu. A i u ono malo što jesu protumačili, njihove su riječi gotovo jednako skrivene kao sam Zohar.

No u našem naraštaju nagrađeni smo komentarom Sulam („Ljestve“), koji je potpuni komentar na sve riječi Zohara. Osim što ne ostavlja nijedno skriveno pitanje u cijelom Zoharu neobjašnjeno, tumačenja su izgrađena na temelju jednostavne analize, koju svaki prosječni proučavatelj može razumjeti. I budući da se Zohar otkrio u našem naraštaju, to je jasan dokaz da smo već u danima Mesije, na početku onoga naraštaja o kojem je rečeno: „Ispunit će se zemlja spoznajom Gospodina.“

Treba znati da duhovne stvari nisu kao tjelesne stvari, u kojima davanje i primanje dolaze zajedno. U duhovnosti je vrijeme davanja jedno, a vrijeme primanja drugo. Najprije stvar dolazi od Stvoritelja k primatelju. U tom davanju On daje samo priliku da primi, ali još nije primio ništa dok se ne posveti i očisti kako treba. Tek tada zaslužuje primiti. Dakle, od vremena davanja do vremena primanja može proteći mnogo vremena.

Prema tome, ono što je rečeno da je naš naraštaj već došao do: „Ispunit će se zemlja spoznajom Gospodina“ odnosi se samo na stranu davanja. Ali nismo još došli do primanja, sve dok se ne očistimo, posvetimo, učimo i trudimo koliko je potrebno. Tada će doći vrijeme primanja i u nama će se ispuniti ono što je napisano: „Ispunit će se zemlja spoznajom Gospodina.“

Poznato je da su iskupljenje i potpuno postignuće povezani jedno s drugim. Dokaz je da svatko tko osjeća privlačnost prema tajnama Tore također osjeća privlačnost prema zemlji Izrael. Zato nam je obećano: „Ispunit će se zemlja spoznajom Gospodina“ samo u posljednjim danima, u vrijeme iskupljenja.

I zato, budući da još nismo zaslužili vrijeme primanja potpunog postignuća,već samo vrijeme davanja, u kojem je dana prilika da se dođe do potpune spoznaje, tako je i s iskupljenjem: nismo ga još zaslužili osim u formi davanja. Jer činjenica je da je Stvoritelj izveo našu svetu zemlju iz ruku tuđinaca i vratio nam je. Pa ipak, mi je još nismo primili u svoje vlasništvo, jer još nije došlo vrijeme primanja, kao što smo objasnili u vezi s punom mjerom postignuća.

Naime, On nam je dao, ali mi još nismo primili. Jer nemamo gospodarsku neovisnost. A nema političke neovisnosti bez gospodarske neovisnosti. Nadalje,  nema iskupljenja tijela bez iskupljenja duše. I sve dok većina stanovnika zemlje robuje tuđinskim kulturama naroda i uopće nisu sposobni prihvatiti vjeru Izraela i kulturu Izraela, tijela su također zarobljena pod tuđinskim silama. S te strane, zemlja se još uvijek nalazi u rukama tuđinaca.

Dokaz je to što se nitko uopće ne uzbuđuje zbog iskupljenja, kao što bi trebalo biti u vremenu iskupljenja nakon dvije tisuće godina. I ne samo da oni u dijaspori nemaju želju doći k nama i uživati u iskupljenju, nego velik dio onih koji su iskupljeni i već žive među nama željno očekuju da se oslobode ovog iskupljenja i vrate se u zemlje iz kojih su došli.

Dakle, iako je Stvoritelj izveo zemlju iz ruku nacija i dao je nama, mi je još nismo primili niti od nje uživamo. No, ovim davanjem Stvoritelj nam je dao priliku za iskupljenje. To jest, da se očistimo i posvetimo te da prihvatimo na sebe služenje Gospodu u Tori i mitzvot lishma (radi Njega). Tada će se izgraditi Hram i primit ćemo zemlju u svoje vlasništvo. Tada ćemo osjetiti i prepoznati radost iskupljenja.

Ali sve dok ne dođemo do toga, ništa se neće promijeniti i nema nikakve razlike između uređenja zemlje sada i onoga kad je još bila pod rukama tuđinaca – bilo u pravu, bilo u gospodarstvu, bilo u službi Božjoj. Nemamo ništa osim prilike za iskupljenje.

Iz svega što smo rekli proizlazi da je naš naraštaj – naraštaj dana Mesije. Stoga smo zaslužili iskupljenje naše svete zemlje iz ruku tuđinaca. Također smo zaslužili otkrivenje Knjige Zohar, što je početak ispunjenja onoga što je napisano: „Ispunit će se zemlja spoznajom Gospodina“ i „Neće više učiti jedan drugoga…, jer će me svi poznavati, od najmanjeg do najvećeg među njima“.

No u te dvije stvari zaslužili smo samo u pogledu davanja od Stvoritelja, ali mi sami još ništa nismo primili. Umjesto toga dana nam je prilika da počnemo služiti Stvoritelju, baviti se Torom i mitzvot lishma (radi Njega). Tada ćemo zaslužiti veliki uspjeh, kako je obećano naraštaju Mesije – ono što nijedan naraštaj prije nas nije znao. Tada ćemo zaslužiti i vrijeme primanja i potpunog postignuća i potpunog iskupljenja.

Podrobno smo objasnili odgovor naših mudraca na pitanje: kako se može prionuti uz Njega, što su oni protumačili kao „prionuti uz Njegove osobine“ – i to je točno iz dva razloga: 1) Jer duhovno prianjanje ne proizlazi iz približavanja mjesta, nego izjednačavanjem forme. 2) Budući da je duša odvojena od Njegove biti samo zbog volje za primanjem, koju je Stvoritelj u nju usadio, onda, kad se ta volja za primanjem ukloni, duša se sama vraća u prijašnji Dvekut s Njegovom biti.

Međutim, sve je to u teoriji. No u praksi, ništa nije riješeno samim tumačenjem „prionuti uz Njegove osobine“, što znači ukloniti volju za primanjem, usađenu u samu prirodu stvorenja, i doći do volje za davanjem, koja je suprotna njegovoj prirodi.

A kako smo objasnili s primjerom utopljenika u rijeci, koji mora čvrsto držati uže: prije nego što čovjek prakticira Toru i mitzvot lishma, na način da se „više nikada ne vrati svojoj gluposti“, ne smatra se da čvrsto drži uže. Stoga se pitanje vraća na početak: odakle će čovjek uzeti gorivo da se trudi svim srcem i snagom, samo da bi pružio zadovoljstvo svom Stvoritelju? Jer čovjek ne može učiniti nijedan pokret bez koristi za samoga sebe – kao stroj koji ne može raditi bez goriva. Ako mu ne dolazi nikakva korist za samoga sebe, već samo zadovoljstvo Stvoritelju, nema goriva za rad.

Odgovor je: svaki onaj tko dostigne Njegovu uzvišenost kako treba – tada se samo davanje Njemu pretvara u primanje. Kao što su naši mudraci rekli u Masechet Kidushin (7a), o „važnom čovjeku“: ako žena da novac takvom čovjeku, to se njoj računa kao da je primila, i time je posvećena.

Tako je i kod Stvoritelja: ako čovjek spozna Njegovu uzvišenost, nema većeg primanja od toga da Mu učini zadovoljstvo. To je dovoljno kao gorivo da se trudi i muči svim srcem, dušom i snagom, samo da bi Mu učinio zadovoljstvo. Ali jasno je da, ako još nije spoznao Njegovu uzvišenost kako treba, onda mu činjenje zadovoljstva Stvoritelju ne vrijedi kao primanje, u mjeri da bi za Njega predao svoje srce, dušu i svu snagu.

Zato svaki put kad stvarno naumi raditi samo za zadovoljstvo Stvoritelja, a ne za vlastitu korist – odmah mu nestane snage za rad. Postane poput stroja bez goriva, jer čovjek ne može nijedan ud pomaknuti bez da time stekne neku korist za sebe – a kamoli uložiti toliki trud i predati život i snagu, kako nas Tora obvezuje, što sigurno ne može učiniti bez da za sebe osjeti neko primanje užitka.

No zapravo, postizanje Njegove uzvišenosti, u mjeri da se davanje pretvori u primanje – kao što se reklo za važnog čovjeka – uopće nije teško. Jer svi znaju veličinu Stvoritelja, koji je stvorio sve i upravlja svime, bez početka i bez kraja, i čija uzvišenost nema granice.

Pravi problem je u tome što vrijednost uzvišenosti ne ovisi o pojedincu, već o okolini. Primjerice, čak i ako je čovjek pun vrlina, ako ga okolina ne cijeni i ne poštuje, on će se uvijek osjećati slabodušnim i neće se moći ponositi svojim vrlinama, iako nema sumnje u njihovu istinitost.I obrnuto: čovjek koji uopće nema vrline, ali ga okolina poštuje kao da ih ima mnogo – taj će čovjek biti pun ponosa, jer vrijednost i veličina u potpunosti ovise o okolini.

Kad čovjek vidi da njegova okolina olako shvaća služenje Stvoritelju i ne cijeni Njegovu uzvišenost kako treba – tada pojedinac ne može nadvladati okolinu. On također neće moći spoznati Njegovu veličinu, nego će i on sam umanjivati važnost svog rada, poput drugih.

A budući da nema temelj spoznaje Njegove veličine, jasno je da ne može raditi kako bi dao zadovoljstvo Stvoritelju, a ne radi sebe, jer nema goriva za trud. „Ako nisi uložio trud i pronašao – ne vjeruj.“ Zato nema drugog izlaza osim da ili radi za vlastitu korist, ili da uopće ne radi. Jer davanje zadovoljstva Stvoritelju za njega nije jednako primanju.

Ovime ćete razumjeti što je napisano: „U mnoštvu je Kraljeva slava”. Jer vrijednost uzvišenosti dolazi iz okoline pod dva uvjeta:

1. Prema mjeri u kojoj okolina cijeni (uzvišenost),
2. Prema veličini same okoline. Zato: „U mnoštvu je Kraljeva slava”.

I zbog velike težine u tome, naši su nam mudraci savjetovali: „Nađi si rava (učitelja/velikana) i kupi si prijatelja”. To znači da čovjek treba izabrati sebi važnog i priznatog čovjeka za učitelja (rava), od kojega može doći do bavljenja Torom i mitzvot s namjerom da pruži zadovoljstvo Stvoritelju. Jer kod rava postoje dvije pogodnosti:

1. Budući da je on važna osoba, učenik može donositi zadovoljstvo učitelju na temelju uzvišenosti rava. Davanje se tada pretvara u primanje, i to postaje prirodno gorivo s kojim učenik može stalno umnažati djela davanja. A kad se navikne na davanje ravu, može prenijeti tu naviku i na Toru i mitzvot lishma  prema Stvoritelju – jer navika postaje drugom prirodom.
2. Izjednačavanje forme sa Stvoriteljem ne koristi, osim ako je vječno, tj. „dok ne posvjedoči o njemu Onaj koji zna sve tajne da se neće više vratiti svojoj gluposti”. Međutim, izjednačavanje forme s ravom nije tako. Budući da je rav u ovom svijetu, unutar vremena, jednakost forme pomaže čak i ako je privremena te se učenik poslije vrati na staro.

Ispada da svaki put kada učenik izjednači svoju formu s ravom, prianja uz njega u tom trenutku. Time prima spoznaje i misli svoga rava, u mjeri svoga Dvekuta s njim, kao što smo objasnili primjerom uda koji je bio odvojen od tijela, a zatim se ponovno s njim spojio.

Zato učenik može koristiti ravovo postignuće veličine Stvoritelja, koja pretvara davanje u primanje, i u gorivo dovoljno da se preda svom dušom i svim srcem. Tada se i učenik može baviti Torom i mitzvot lishma, svim srcem, dušom i snagom – što je poseban lijek koji donosi vječni Dvekut sa Stvoriteljem.

I time razumijete riječi naših mudraca (Berachot 7b): „Veće je služenje Tore od samog njezina učenja, jer je rečeno: ‘Elizej, sin Šafata, koji je točio vodu na ruke Iliji’ – nije rečeno učio, nego točio”. Na prvi pogled čudno je kako jednostavna djela mogu biti veća od učenja mudrosti i znanja.

Ali sada je jasno da služenje ravu tijelom i snagom, radi donošenja zadovoljstva ravu, dovodi učenika do prianjanja uz učitelja, tj. izjednačavanja forme. I time prima njegove spoznaje i misli – putem "usta na usta", što je Dvekut duha s duhom. Tako zaslužuje spoznati uzvišenost Stvoritelja u mjeri u kojoj se davanje pretvara u primanje, i to postaje gorivo dovoljno za predavanje u privrženosti, dok ne bude nagrađen Dvekutom sa Stvoriteljem.

Nije tako s učenjem Tore kod rava: jer je ono nužno za vlastitu korist, pa ne vodi Dvekutu, i računa se samo kao "usta na uho". Dakle, služenje učeniku donosi misli njegova rava, a učenje samo ravove riječi. Stoga, prednost služenja nad učenjem je onoliko kolika je važnost učiteljevih misli u odnosu na njegove riječi – i kao što je prednost "usta na usta" u odnosu na "usta na uho".

Međutim, sve to vrijedi samo ako učenik služi ravu kako bi njemu pružio zadovoljstvo. Ako mu služi radi vlastite koristi – takva vrsta služenja ne može dovesti do prianjanja uz učitelja. U tom slučaju učenje od učitelja zasigurno je važnije od služenja.

No, kao što smo rekli za postizanje veličine Stvoritelja, da okolina koja ne cijeni Njegovu veličinu kako treba slabi pojedinca i sprječava ga u postizanju Njegove uzvišenosti – isto vrijedi i za rava. Okolina koja ne cijeni učitelja kako treba sprječava učenika da postigne veličinu rava kako treba.

Stoga su naši mudraci rekli: „Nađi si učitelja i kupi si prijatelja”. To znači: čovjek si može stvoriti novu okolinu, koja će mu pomoći da postigne veličinu rava – putem ljubavi prema prijateljima, koji cijene svog rava. Razgovorima o uzvišenosti učitelja, svaki od prijatelja prima osjećaj njegove uzvišenosti. Tako davanje učitelju postaje primanje i gorivo – u mjeri u kojoj to dovodi učenika do bavljenja Torom i mitzvot lishma.

Na to su rekli: „Tora se stječe pomoću  48 vrlina, služenjem mudracima i brižnošću prijatelja”. Jer osim što učenik služi ravu, potrebna je i podrška prijatelja. To znači: utjecaj prijatelja koji ga potiču na postizanje uzvišenosti učitelja, jer postizanje uzvišenosti potpuno ovisi o okolini, a sam pojedinac ne može ništa učiniti po tom pitanju.

Međutim, dva uvjeta djeluju u postizanju uzvišenosti:

1. Uvijek slušati i prihvaćati cijeniti okolinu u mjeri njihovog značaja,
2. Da okolina bude velika, kao što je rečeno: „U mnoštvu je Kraljeva slava”.

Da bi ispunio prvi uvjet, svaki učenik mora osjećati samoga sebe kao najmanjeg među svim prijateljima. Tada može prihvatiti važnost uzvišenosti od svih, jer veliki ne može primiti od manjega, a kamoli da ga dirnu njegove riječi; samo mali biva impresioniran važnošću velikoga.

A da bi ispunio drugi uvjet, svaki učenik je dužan uzdići veličinu svakog prijatelja i voljeti ga kao da je najveći čovjek u generaciji. Tada će okolina na njega djelovati kao da je velika okolina, kako treba, jer je kvaliteta važnija od kvantitete.