Mudrost kabale i filozofija

Što je duhovnost?

Filozofi su uložili velik trud da dokažu kako je materijalnost plod duhovnog, i kako duša rađa tijelo. I nakon svega toga, srce nimalo ne prihvaća njihove riječi. Njihova je glavna greška u tome kako shvaćaju duhovno: tvrdili su da je duhovno rodilo i izvelo materijalno, što je sigurno izmišljotina.

Jer svaki otac mora imati neku sličnost sa svojim potomstvom; taj odnos je put i staza kojom potomak proizlazi. Tako i svaki operater mora imati neki odnos prema svojoj radnji, kako bi mogao doći u dodir s njom. A kad kažeš da je duhovnost lišena svih osobina materijalnosti, tada nema nikakvog puta ni odnosa preko kojeg bi duhovno moglo doći u dodir s materijalnim i pokrenuti ga ni iz čega.

Međutim, razumijevanje riječi “duhovnost” uopće ne pripada filozofiji. Kako oni mogu raspravljati o nečemu što nikada nisu vidjeli ni osjetili? Na čemu temelje svoje tvrdnje?

Ako postoji ikakva definicija koja može razlikovati i razdvojiti duhovno od materijalnog, onda ona pripada samo onima koji su jednom postigli i osjetili nešto duhovno – a to su istinski kabalisti. Stoga nam je potrebna mudrost kabale.

Filozofija i Njegova bit

Filozofija voli raspravljati o Njegovoj biti i dokazivati sve vrste negacija koje su primjenjive na Njega. Kabala se time uopće ne bavi. Jer kako je moguće definirati nešto što je nemoguće pojmiti i dosegnuti? Doista, definiranje putem negacije nije ništa manje vrijedno od definiranja kroz potvrđivanje. Ako vidimo neki objekt izdaleka i prepoznajemo sve osobine koje on nije, i to se smatra određenim stupnjem spoznaje. Jer da ga ne vidimo uopće, ne bismo mogli ni to znati.

Naprimjer, ako izdaleka vidimo neku crnu figuru i možemo zaključiti barem da to nije čovjek i nije ptica, to se smatra vidom spoznaje. Jer da je još dalje, ne bismo mogli zaključiti ni da nije čovjek.

Iz toga proizlazi sva njihova beznačajnost i zabuna: filozofi vole uznosito tvrditi da razumiju Njegovu bit kroz sve njezine negacije. Dok kabalisti, naprotiv, stavljaju ruku na usta – ne govore ništa. Oni Mu ne pripisuju čak ni jednostavno ime, jer sve što ne postignemo ne možemo imenovati, jer svaka riječ označava početak neke spoznaje. Ali o Njegovu zračenju u stvarnosti – o tome govore mnogo, odnosno o svim onim prosvjetljenjima koja su istinski postigli, ne manje nego osjetilnu spoznaju.

Duhovno je sila bez tijela

To je ono što kabalisti nazivaju “duhovnost”: stvarnost koja nema nikakvog oblika, prostora, vremena i materijalnih svojstava (po mom mišljenju, filozofija se ogrnula tuđim plaštem – ukrala je neke definicije iz kabale i pretvorila ih u ljudska tumačenja; jer bez toga im ne bi ni palo na pamet smišljati takvu “mudrost”.) Duhovno je, dakle, samo potencijalna sila. Ne sila odjevena u tijelo, kao što je slučaj u ovome svijetu, nego sila bez tijela.

Duhovna posuda naziva se „sila“

Ovdje treba naglasiti da se riječ “sila” u duhovnom ne odnosi na samu duhovnu Svjetlost. Jer ta duhovna Svjetlost proizlazi izravno iz Njegove biti, i stoga je jednaka Njegovoj biti. To znači da nemamo nikakvo postignuće te svjetlosti kojom bismo je mogli imenovati ili definirati. Čak je i riječ “svjetlost” samo metaforična, nije stvarna. Stoga se  izraz “sila bez tijela” odnosi upravo na duhovnu posudu (kli).

Svjetlosti  i posude

Ne treba pitati kako kabalisti, koji svojim spoznajama ispunjavaju čitavu mudrost, razlikuju svjetlosti.
Ta razlikovanja nisu rečena o samim svjetlima, nego o doživljaju posude (kli), koja je gore spomenuta “sila”, koju pobuđuje dodir svjetlosti s njom.

Posude i svjetlosti (objašnjenje pojmova)

Ovdje treba dodati razliku između dara i ljubavi koja se iz njega rađa. Svjetlosti, tj. doživljaji posude – a to je nešto što se može spoznati – nazivaju se „materija i forma zajedno“, jer je doživljaj forma, a gorespomenuta sila (posuda) je materija.

Ali ljubav koja se iz toga rađa smatra se "formom bez materije". To znači da ako odvojimo ljubav od samog dara, kao da nikad nije bila odjevena u neki stvarni dar, nego kao čisto ime "ljubav prema Stvoritelju", tada se ona smatra "formom". A bavljenje njome naziva se "formativnom kabalom". No ona se ipak smatra stvarnom, bez ikakve sličnosti s formativnom filozofijom, jer duh te ljubavi stvarno ostaje u spoznaji, potpuno odvojen od dara – tj. od same svjetlosti.

Materija i forma u kabali

Razlog tomu je što je ta ljubav, iako je samo posljedica dara, neizmjerno vrednija od samog dara. Poput velikog kralja koji daje sitan dar čovjeku – premda dar sam po sebi nema vrijednost, ljubav i pažnja kralja daju mu neprocjenjivu vrijednost. Zato se ljubav potpuno odvaja od materije (svjetlosti i dara), pa u spoznaji ostaje urezana samo ljubav, dok se dar briše i zaboravlja. Zbog toga se ovaj dio mudrosti naziva "formativna mudrost kabale", i to je najvažniji dio mudrosti.

ABYA (Atzilut – Beria– Yetzira – Assiya)

U toj ljubavi postoje četiri dijela, vrlo slična ljudskoj ljubavi: Kad prvi put dobijemo dar, još uvijek ne nazivamo darivatelja onim koji nas voli, tim više ako je darivatelj vrlo uzvišena osoba, daleko iznad primatelja.

Ali nakon mnogih darova i ustrajnosti, moguće je da se i vrlo uzvišenog čovjeka prepozna kao istinskog, ravnopravnog ljubavnika. Jer zakon ljubavi ne postoji između velikog i malog – istinski ljubavnici moraju osjećati jednakost.

Zato se razlikuju četiri stupnja ljubavi: Sam prvi čin davanja dara naziva se Assiya, ponavljanje darivanja naziva se Yetzira, a otkrivanje same ljubavi naziva se Beria.

Tek ovdje počinje učenje formativne kabale, jer se na tom stupnju ljubav odvaja od dara To je značenje stiha “stvara tamu” – tj. uklanja svjetlost iz Yetzire i ostaje samo ljubav bez svjetlosti, bez darova.

Tada slijedi Atzilut. Nakon što je okusila i u potpunosti odvojila formu od materije– u stihu “i stvara tamu” – tada je sposobna uzdići se u Atzilut, gdje se forma ponovno odijeva u materiju,odnosno svjetlost i ljubav zajedno.

Izvor duše

Sve duhovno shvaća se kao sila apstrahirana od tijela, jer nema nikakav materijalni oblik. Ali ako je tako, ono je potpuno odvojeno od materijalnoga. Kako onda može pokrenuti nešto materijalno, a kamoli proizvesti materijalno biće, kad nema nikakve veze kroz koju bi stupilo u dodir s materijom?

Temeljni element

Naime, činjenica je da se sama sila smatra stvarnom materijom– ne manje stvarnom od ostalih materijalnih supstanci u opipljivom svijetu, i premda nema nikakav oblik dostupan ljudskim osjetilima, to ne umanjuje njezinu vrijednost kao „materije“.

Uzmimo, primjerice, molekulu kisika, koja čini sastavni dio većine tvari u svijetu. Stavimo li čisti kisik u bocu, bez miješanja s drugim tvarima,  boca će izgledati potpuno prazna. Nećemo ništa primijetiti, poput zraka je, ne možemo ga dotaknuti niti vidjeti očima.

Ako skinemo poklopac i pokušamo ga omirisati – nećemo ništa nanjušiti, ako ga kušamo, neće imati okusa, ako ga stavimo na vagu, težit će jednako kao prazna boca. Isto vrijedi za vodik – nema ni okus, ni miris, ni težinu.

No kad spojimo kisik i vodik, odmah nastane tekućina, voda, s okusom i težinom. Ako tu vodu ulijemo u živo vapno, odmah će se upiti i postati čvrsta tvar poput vapna.

Dakle, iz kisika i vodika – koji sami po sebi nisu nimalo osjetilno dohvatljivi – nastaje čvrsto tijelo.
Kako bismo onda mogli reći da sile koje djeluju u prirodi nisu materijalne, samo zato što ih naši osjeti ne mogu percipirati? Nadalje, vidimo da većina materijalnih tvari sadrži elemente koje uopće ne možemo percipirati ni osjetiti!

Ne samo to – i čvrste i tekuće tvari koje možemo opaziti mogu se pretvoriti u paru pri određenoj temperaturi; a plinovi se mogu pretvoriti u čvrste tvari ukoliko temperatura padne.

U tom slučaju, trebamo se pitati kako netko može dati nešto što nema. Jasno vidimo da sve materijalne forme potječu od elemenata koji sami po sebi nisu materijalni ni opipljivi. Isto tako – sve stalne forme po kojima prepoznajemo tvari nisu stalne ni trajne, nego samo odijevaju i svlače forme pod utjecajem čimbenika poput topline i hladnoće.

Bit materijalne tvari je, dakle, "sila" u njima. Samo što još uvijek ne možemo razlikovati te sile kao zasebne jedinice, poput kemijskih elemenata. Možda ćemo ih u budućnostimoći otkriti u čistoj formi, baš kao što smo nedavno otkrili kemijske elemente.

Sila je jednaka u duhovnom i u materijalnom

U jednoj rečenici: sva imena koja pripisujemo materijama u potpunosti su izmišljena – tj. potječu samo iz osjetilne percepcije naših pet čula – jer same po sebi ne postoje. S druge strane, svaka definicija koju pripisujemo „sili“, koja je odvaja od materije,  također je izmišljena. Čak i kad se znanost  razvije do svoga savršenog oblika, moramo se ravnati prema stvarnoj stvarnosti: tj. kad god vidimo ili osjećamo neku materijalnu radnju, moramo zaključiti da je njen uzročnik također materija (barem u odnosu koji omogućuje dodir), jer inače ne bi mogao djelovati na materijalno.

Treba znati da sva ova konfuzija, koja odvaja „djelujuću silu“ od same radnje, potječe iz filozofije forme (formtivne filozofije) koja je tvrdoglavo pokušavala dokazati da duhovno djelovanje utječe na materijalnu radnju. Iz toga su proizašla ovakva zbunjujuća stajališta, koja kabala uopće ne treba.

Tijelo i duša u višim svjetovima

Međutim, stav kabale o ovom pitanju jasan je i bistar, bez ikakvog miješanja s filozofskim tumačenjima, čak ni najmanje. Jer čak i ona duhovna, intelektualna bića koja su odvojena (od materije), a kojima filozofija uskraćuje svaki stvarni pojam i prikazuje ih kao neku vrstu misaone tvari, potpuno lišene svega — prema učenju kabalista, iako su oni dosegnuli duhovnost na mnogo uzvišenijoj i apstraktnijoj razini — i ta su bića sastavljena od tijela i duše, baš kao i čovjek u materijalnom svijetu.

I nemojte se čuditi kako je moguće „dati ispravu dvjema stranama“, tj. kako nešto može istodobno pripadati i jednome i drugome — reći da su sastavljeni (složeni). A još više: prema filozofiji, sve što je složeno (sastavljeno), mora se jednom raspasti i prestati postojati u svojoj složenosti — tj. mora umrijeti. Ako je tako, kako onda možemo reći da su ta bića sastavljena, a ipak vječna?

Svjetlosti i posude

Doista, njihove misli nisu naše misli, jer se put kabalističkih mudraca temelji na pronalasku stvarnog dokaza postignuća, koje se ne može opovrgnuti intelektualnim promišljanjem. No objasnit ću to tako da bude razumljivo svakome.

Najprije treba znati da razlika između svjetlosti i posuda postoji već u prvom emaniranom biću iz Ein Sofa (Beskonačnost). Sigurno je da je prvi emanirani najpotpuniji i najprofinjeniji od svih nakon njega.
I jasno je da tu slast i puninu prima od Njegove bîti, koja želi dati svako zadovoljstvo i užitak.

Poznato je da je mjera užitka upravo „želja za primanjem užitka“. Što je želja veća, to se užitak snažnije osjeća – to je očito. Stoga u prvome emaniranom nužno razlikujemo dva aspekta: želju za primanjem koja prima bit i samu primljenu bit.

Također trebamo znati da je volja za primanjem ono što percipiramo kao "tijelo" emaniranog bića, odnosno njegova primarna bit, odnosno kli (posuda) za primanje Njegova dobra. Drugo je bit primljenog dobra, tj. Njegova svjetlost, koja neprestano i vječno teče prema emaniranom.

Dakle, čak i u najuzvišenijem duhovnom biću koje srce može zamisliti, nužno razlikujemo dvije stvari sastavljene i odjevene jedna u drugu. To je suprotno od filozofije koja tvrdi da su odvojeni entiteti jednostavne, ne složene supstancije. Nužno je da želja za primanjem, koja se nužno nalazi u emaniranom (bez koje nema užitka, nego prisila bez osjeta blaženstva), ne postoji u Njegovoj bîti. I upravo zato on nije više „Njegova bit“ nego „emanirani“ – jer od koga bi primao?

A s druge strane, ono što prima – svjetlost – jest dio Njegove Bîti, za koju nije bila potrebna nikakva inovacija. Stoga vidimo veliku razliku između nastalog tijela i primljenog obilja, koje je poput same Njegove bîti.

Kako duhovno može proizvesti materijalno

Naizgled je teško razumjeti kako nešto duhovno može proizvesti ili izvesti nešto materijalno. To je stara filozofska nedoumica na čije se razjašnjavanje prolilo mnogo tine.

Istina je da je to pitanje teško samo za one koji slijede njihovu doktrinu, jer su oni unaprijed odredili da je duhovna forma potpuno lišena ikakve povezanosti s materijalnim. Prema toj pretpostavci, doista je snažna nedoumica: kako je moguće da iz duhovnoga nastane ili se iz njega izvede nešto materijalno?

Međutim, prema kabalistima to pitanje uopće nije teško, jer su njihovi pojmovi upravo suprotni od onih filozofskih. Prema njihovu shvaćanju, svaka duhovna kvaliteta potpuno je jednaka materijalnoj kvaliteti — kao dvije kapi vode. Ako je tako, njihov međusobni odnos veoma je blizak, i nema razlike među njima osim u tvari: duhovno ima svoju duhovnu tvar, a materijalno svoju materijalnu tvar.

No sva svojstva koja djeluju u duhovnim tvarima djeluju jednako i u materijalnim tvarima — kao što je objašnjeno u članku „Bit mudrosti kabale“.

Međutim, tri mišljenja stare filozofije stoje kao prepreka mom objašnjenju: Prvo je njihova tvrdnja da je čovjekov intelekt njegova vječna duša i njegova bit. Drugo je njihovo mišljenje da je tijelo posljedica i proizvod duše. Treće je njihova tvrdnja da su duhovna bića jednostavni, nesloženiobjeki.

Materijalistička psihologija

Ne samo da to nije pravo mjesto da se s njima raspravlja o njihovim izmišljenim pretpostavkama, nego je i vrijeme pristaša takvih shvaćanja već prošlo, a njihov je autoritet opozvan. Za to trebamo zahvaliti upravo stručnjacima materijalističke psihologije, koja je svoje postolje izgradila na ruševinama filozofije, zadobivši naklonost javnosti. Danas svi priznaju ništavnost filozofije, jer nije izgrađena na čvrstim, konkretnim temeljima.

Ova stara doktrina postala je kamen spoticanja i smrtonosni trn kabalističkim mudracima, jer ondje gdje su se trebali pokoriti kabalističkim mudracima te zauzeti stav suzdržanosti i opreza, svetosti i čistoće, prije nego što bi im mudraci otkrili i najmanju stvar u duhovnosti, oni su lako dobivali ono što su željeli iz formativne filozofije. Bez plaćanja i bez cijene, napajali su ih s izvora svoje mudrosti do sitosti i suzdržavali se od truda u mudrosti kabale, sve dok ta mudrost gotovo nije bila zaboravljena u Izraelu. Stoga smo zahvalni materijalističkoj psihologiji što joj je zadala smrtonosni udarac.

Ja sam Salomon

Gore navedeno vrlo nalikuje basni koju pripovijedaju naši mudraci: Asmodej [đavao] otjerao je kralja Salomona četiri stotine parasanga [mjera udaljenosti] od Jeruzalema i ostavio ga bez novca i sredstava za život. Potom je sjeo na prijestolje kralja Salomona, dok je pravi kralj prosio pred vratima. Kamo god je dolazio, govorio je: „Ja sam Propovjednik!”, ali mu nitko nije vjerovao. Tako je išao od grada do grada izjavljujući: „Ja sam Salomon!” No kada je došao pred Sanhedrin, rekli su: „Luđak ne ponavlja stalno istu ludost govoreći: ‘Nekoć sam bio kralj.’”

Čini se, dakle, da ime nije bit osobe, nego onaj koji nosi ime. Kako onda mudar čovjek poput Salomona ne bi bio prepoznat ako je doista vlasnik tog imena? Štoviše, osoba je ta koja daje dostojanstvo svome imenu i trebala bi pokazati svoju mudrost!

Tri zapreke

Postoje tri razloga koji nas sprječavaju da upoznamo vlasnika imena:

1. Zbog svoje istinitosti, mudrost postaje jasna tek kada se svi njezini detalji pojave zajedno. Stoga je, prije nego što se upozna čitava mudrost, nemoguće uočiti čak i njezin djelić. Zato nam je potrebna njezina javna potvrda istinitosti, kako bismo imali dovoljno prethodne vjere da uložimo veliki trud.
2. Kao što je demon Asmodej nosio odjeću kralja Salomona i naslijedio njegovo prijestolje, tako je filozofija zasjela na prijestolje kabale s pojmovima koje je lakše shvatiti, jer se laž brzo prihvaća. Ovdje postoji dvostruki problem: prvo, mudrost istine duboka je i zahtijeva napor, dok je lažna filozofija lako shvatljiva; drugo, ona je suvišna, jer filozofija je sama po sebi prilično zadovoljavajuća.
3. Kao što demon tvrdi da je kralj Salomon lud, tako filozofija ismijava i odbacuje kabalu.

Međutim, dokle god je mudrost uzvišena, ona je uzdignuta iznad naroda i odvojena od njega. Budući da je bio najmudriji čovjek, bio je uzvišeniji od svakog drugog čovjeka. Stoga ga ni najugledniji učenjaci nisu mogli razumjeti, osim onih prijatelja, to jest Sanhedrina, koje je svakodnevno poučavao svojoj mudrosti danima i godinama. Oni su ga razumjeli i razglasili njegovo ime po cijelom svijetu.

Razlog tomu jest što se mala ideja može objasniti u pet minuta i stoga je svima dostupna i lako se širi. Nasuprot tome, velika ideja ne može se razumjeti za manje od nekoliko sati; ponekad su potrebni dani ili godine, ovisno o sposobnosti razumijevanja. Sukladno tome, najveći učenjaci razumljivi su tek malobrojnima u naraštaju, jer se uzvišeni koncepti temelje na velikom predznanju.

Stoga nije nimalo čudno da najmudriji od svih ljudi, prognan na mjesto gdje nije bio poznat, nije mogao pokazati svoju mudrost niti dati i najmanji nagovještaj te mudrosti prije nego što bi ljudi povjerovali da je on doista vlasnik toga imena.

Isto je i s mudrošću kabale u naše vrijeme: nevolje i progonstvo koji su nas zadesili doveli su do toga da smo je zaboravili (a ako postoje oni koji je prakticiraju, to joj ne ide u prilog, nego joj šteti, jer je nisu primili od kabalističkog mudraca). Stoga je u ovom naraštaju ona poput kralja Salomona u progonstvu, koji izjavljuje: „Ja sam mudrost i u meni su svi okusi religije i Tore”, a ipak joj nitko ne vjeruje.

No to je zbunjujuće, jer ako je riječ o istinskoj mudrosti, zar se ona ne može očitovati kao i sve druge mudrosti? Ne može. Kao što kralj Salomon nije mogao pokazati svoju mudrost učenjacima u mjestu svoga progonstva, nego je morao doći u Jeruzalem, pred Sanhedrin, koji je učio od Salomona, poznavao ga i svjedočio o dubini njegove mudrosti, tako je i s mudrošću kabale: ona zahtijeva velike mudrace koji preispituju svoja srca i proučavaju je dvadeset ili trideset godina. Tek tada mogu o njoj svjedočiti.

I kao što kralj Salomon nije mogao spriječiti Asmodeja da sjedi na njegovu prijestolju i izdaje se za njega sve dok nije stigao u Jeruzalem, tako kabalistički mudraci promatraju filozofsku teologiju i žale se da je ona ukrala višu ljusku njihove mudrosti, koju su Platon i njegovi grčki prethodnici stekli učeći s učenicima proroka u Izraelu. Ukrali su temeljne elemente mudrosti Izraela i ogrnuli se plaštem koji im ne pripada. Do današnjeg dana filozofska teologija sjedi na prijestolju kabale, kao nasljednica pod svojom gospodaricom.

A tko bi povjerovao kabalističkim mudracima dok drugi sjede na njihovu prijestolju? Isto kao što nisu vjerovali kralju Salomonu u progonstvu, jer su znali da on sjedi na svom prijestolju – odnosno demon Asmodej. Kralj Salomon nije imao nade razotkriti istinu, jer je mudrost duboka i ne može se razotkriti ni svjedočanstvom ni pokusom, osim onima koji joj se posvete srcem i dušom.

Kao što Sanhedrin nije prepoznao kralja Salomona sve dok se nije razotkrila Asmodejeva prijevara, tako ni kabala ne može dokazati svoju narav i istinitost, i nikakva otkrivenja neće biti dovoljna da je svijet upozna prije nego što ispraznost i lažnost teološke filozofije koja je zauzela njezino prijestolje postanu očite.

Stoga nije bilo većeg spasenja za Izrael nego kada se pojavila materijalistička psihologija i zadala teološkoj filozofiji smrtonosan udarac u glavu. Sada svaki čovjek koji traži Stvoritelja mora vratiti kabalu na njezino prijestolje i obnoviti njezinu nekadašnju slavu.