72. Pouzdanje je odjeća za Svjetlost
Čuo sam 10. Nisana, 31. ožujka, 1947.
Pouzdanje je odjeća za svjetlost, zvanu "život". To je zato što postoji pravilo da nema svjetlosti bez kli (posude). Iz toga slijedi da svjetlost, zvana svjetlost života, ne može odijevati, već se mora ogrnuti nekakvom posudom. Kli (posuda) u koju se svjetlost života odijeva obično se naziva „pouzdanje“. To znači da osoba vidi da može učiniti svaku tešku stvar.
Prema tome, svjetlost se osjeća i prepoznaje u posudi pouzdanja. Zbog toga se život osobe mjeri prema stupnju pouzdanja koje se ondje javlja. Veličinu životnosti u sebi osoba može mjeriti prema pouzdanju u sebi.
Iz tog razloga, čovjek u sebi može vidjeti da, dok je god razina njegove životnosti visoka, pouzdanje sija na svaku pojedinu stvar, i ne vidi ništa što bi ga moglo spriječiti u onome što želi. To je zato što svjetlost života, koja je sila odozgora, sija na njega pa (on) može raditi nadljudskim snagama, budući da viša svjetlost nije ograničena poput materijalnih sila.
Međutim, kada ga svjetlost života napusti, što podrazumjeva da je pao s prijašnje razine životnosti, tada postaje pametan i znatiželjan. Počinje računati isplativost toga; je li vrijedno truda ili nije. I postaje suzdržan (umjeren), a ne živahan i ushitren kao što je bio prije no što je počeo padati s vlastite razine životnosti.
Ipak, čovjek nema mudrosti reći da je sva ta pamet i domišljatost kojom sada razmišlja o svemu nastala zato što je izgubio duh života kojeg je tada imao. Umjesto toga, on misli kako je sada postao pametan, a ne kao što je bio prije no što je izgubio svjetlost života, kada je bio nepromišljen i neoprezan.
No, trebao bi znati da mu je sva ta mudrost koju je sada stekao došla zato što je izgubio duh života kojeg je ranije imao. Prije je sva djela mjerio svjetlošću života koju mu je Stvoritelj dao, ali sada, kada je pao, zla inklinacija ima moć prići mu sa svim svojim „opravdanim razlozima“.
Savjet za to je da pojedinac treba reći da sada ne može razgovarati sa svojim tijelom i uvjeravati ga. Radije, treba reći, „Sada sam mrtav i čekam oživljavanje mrtvih“. Tada mora početi raditi iznad razuma, znači, reći svome tijelu, „Sve što kažeš istina je i nemam ti ništa razborito za odgovoriti. Ipak, nadam se da ću početi raditi iznova. Sada primam na sebe Torah i mitzvot i postajem prozelit (obraćenik, op.pr.), a naši mudraci kažu 'prozelit koji se obratio jest poput novorođenog djeteta.' Sada čekam spasenje Stvoriteljevo. On će mi zasigurno pomoći, a ja ću, još jednom, kročiti na put svetosti. Kada budem imao moć u svetosti, tada ću ti imati što odgovoriti, no u međuvremenu, moram ići iznad razuma, jer sam još uvijek bez uma svetosti. Prema tome, možeš pobijediti svojim razumom, i ne postoji ništa što mogu učiniti, osim vjerovati našim mudracima, koji rekoše da trebam vjerom iznad razuma održavati Torah i mitzvot. Moram svakako vjerovati da će nam kroz moć vjere stići pomoć odozgora, kao što naši mudraci kažu, „Pomoć stiže onome koji se dolazi pročistiti“.