30. Najvažnije je željeti samo davati

Čuo sam poslije Shabata Vayikra, 1943.

Najvažnije je da čovjek ne želi ništa, osim davati, zbog veličine Stvoritelja, jer je svako primanje manjkavo. Nemoguće je izaći iz stanja primanja, osim da se krene na suprotnu krajnost, tj. u stanje davanja.
Pokretačka sila, tj. sila privlačenja i sila koja obvezuje na rad, dolazi jedino iz veličine Stvoritelja.
Čovjek mora napraviti računicu da, na kraju krajeva, snage i trud mora ionako dati. Samo što tim snagama može donijeti neku korist i užitak. To znači: svojim trudom i snagom čovjek može zadovoljiti tijelo s granicom, koje je poput prolaznog gosta, ili vječnog gosta — znači, njegova snaga ostaje u vječnosti.
To je slično čovjeku koji ima snagu za izgraditi cijelu državu, a on sagradi samo kolibu koju raznese jak vjetar. Ispada da su sve njegove snage otišle uzalud. Međutim, ako ostane u Kedushi (svetosti), tada sve snage ostaju u vječnosti. Samo iz tog cilja treba uzeti svu osnovu za rad, a svi su drugi temelji manjkavi.
Snaga vjere dovoljna je čovjeku da radi u svojstvu davanja, tj. da može vjerovati da Stvoritelj prima njegov rad. Čak i ako mu se čini da njegov rad nije toliko važan, Stvoritelj ipak sve prima. Sve radnje, kakve god bile, drage su i prihvaćene pred Njim, ako ih čovjek pripisuje Njemu.
Međutim, ako čovjek želi vjeru koristiti za primanje, tada mu vjera nije dovoljna. To znači da tada ima sumnje u vjeru. Razlog je što primanje nije istina. To znači da zapravo čovjek nema ništa od rada — samo Stvoritelj ima nešto od njegova rada. Zato su sumnje koje se pojavljuju istinite. Drugim riječima, te strane misli koje se dižu u njegovu umu su istiniti argumenti.
Ali ako čovjek želi upotrijebiti vjeru kako bi hodao putem davanja, tada sigurno neće imati nikakvih sumnji u vjeru. Ako ih ipak ima, mora znati da sigurno ne želi ići putem davanja, jer za davanje vjera je dovoljna.