Odabrani odlomci iz izvora
Svjetski kabalistički kongres - "Povezivanje s ne postoji ništa osim Njega" - Svibanj 2025.
Lekcija 5: Padovi kao odskočna daska za uspone
Odabrani odlomci iz izvora
1. RABASH, članak br. 29 (1986), "Lishma i Lo Lishma"
Prije nego što dovrši rad i izađe iz područja klipot (ljuske/kore), čovjek ne vidi u kojoj je mjeri ušao u Kedushu (Svetost). Sve što vidi jest da je svaki put sve dalje, jer suprotnost Kedushi otkriva zlo u njemu. Prije nego što se pojavi svjetlost Kedushe, osoba ne može vidjeti pravi oblik zla u sebi. Kao što je rečeno, upravo tamo gdje ima svjetla možemo vidjeti prljavštinu koja se nalazi u kući.
Iz toga slijedi da ne možeš znati što možeš smatrati dobrim stanjem. Naime, može se dogoditi da čovjek osjeća da je u padu, što znači da vidi da nema želju za Torom i mitzvot (zapovijedima). Vidi da sada ima više strasti za samoljubljem nego, na primjer, jučer. Dakle, vjerojatno bi trebao reći da je jučer bio u stanju u kojem je smatrao da su ljudi koji su zaokupljeni tjelesnim stvarima, ispunjavanjem svoje volje za primanjem, daleko od njega, i da nije mogao podnijeti da razumni odrasli ljudi sebe ponižavaju do tako niskog stanja.
Ali sada vidi da je jedan od njih i da ga nije sram osjećati svoju niskost. Naprotiv, to mu je postala uobičajena stvar, kao da nikada nije ni razmišljao o duhovnosti. Kako bismo to bolje razumjeli, uzmimo primjer kada se osoba mora probuditi prije zore. Kada je probudi alarm ili druga osoba, osjeća da se mora probuditi kako bi služila Stvoritelju. Počinje osjećati važnost toga i stoga brzo ustaje jer osjećaj važnosti služenja Stvoritelju daje mu snagu da se brzo podigne.
Bez sumnje, tada se nalazi u stanju uspona. Odnosno, nije tjelesnost ta koja mu daje snagu za rad, već mu je duhovnost – osjećaj da će sada na bilo koji način biti u kontaktu sa Stvoriteljem – dovoljna da mu da snagu za rad, i ne misli ni na što drugo osim na Stvoritelja. Osjeća da se sada smatra živim, dok se bez duhovnosti smatra mrtvim. Prirodno, osjeća da je u stanju uspona.
Istina je da osoba ne može odrediti svoje stanje prema osjećaju udaljenosti. Ako si netko tko želi ići putem davanja, moraš razumjeti da ti je odozgo dan poseban tretman, odnosno da si spušten iz prethodnog stanja kako bi počeo zaista razmišljati o cilju – što se zapravo traži od čovjeka i što čovjek želi da mu Stvoritelj da. Ali kada je u stanju uspona, kada ima želju za Torom i mitzvot, tada nema potrebu razmišljati o duhovnosti. Umjesto toga, misli da će tako ostati cijeli život jer je zadovoljan tim stanjem.
Slijedi da je pad koji je primio za njegovo vlastito dobro, što znači da je primio poseban tretman – da je spušten iz svog stanja u kojem je mislio da je u nekoj mjeri cjelovit. To je vidljivo po njegovoj spremnosti da ostane u tom stanju cijeli život.
Ali sada, kada vidi da je daleko od duhovnosti, počinje razmišljati: “Što se zapravo traži od mene? Što bih trebao raditi? Koji je cilj koji trebam postići?” Vidi da nema snage za rad i osjeća se kao da je “između neba i zemlje.” Tada mu jedinu snagu daje spoznaja da samo Stvoritelj može pomoći, ali da je on sam izgubljen.
O tome je rečeno (Izaija 4:31): “Ali oni koji se uzdaju u Gospoda obnovit će svoju snagu,” što znači oni koji se nadaju u Stvoritelja. To znači – oni koji vide da nitko drugi na svijetu ne može pomoći osim Stvoritelja – svaki put iznova dobivaju snagu. Slijedi da je ovaj pad zapravo uspon, jer im pad koji osjećaju omogućuje da se uzdignu na viši stupanj, budući da “nema svjetlosti bez kli (posude).”
Dakle, kada je mislio da je u stanju uspona, nije imao želju u koju bi Stvoritelj mogao nešto staviti, jer je njegova posuda bila puna i nije bilo mjesta za ništa novo. Ali sada, kada osjeća da je u stanju pada, počinje uviđati svoje nedostatke i glavne razloge koji ga ometaju da postigne Dvekut (sjedinjenje) sa Stvoriteljem. U tom trenutku zna što treba tražiti od Stvoritelja jer vidi istinu, istinskog ometača.
Prema gore navedenom, ne može se reći da ga je Stvoritelj odbacio od rada za Stvoritelja. Dokaz za to upravo je činjenica da je u stanju pada, jer da ga je Stvoritelj stvarno odbacio, tada ne bi osjećao pad niti bi osjećao udaljenost. Naprotiv, budući da ga Stvoritelj želi približiti, kada je osjećao da je u usponu, nije ga mogao približiti jer nije imao kli.
Kako bi mu dao kli, Stvoritelj ga je morao izvesti iz tog stanja i uvesti ga u stanje u kojem osjeća nedostatke. Tada mu Stvoritelj može pomoći odozgo, kao što su naši mudraci rekli: “Onome tko se dolazi očistiti – pomaže mu se.” A sveti Zohar pita: “Čime mu se pomaže?” I odgovara: “Svetom dušom.” To jest, daje mu se da osjeti kako je duša dio Boga odozgo – i tada ulazi u Kedushu. U tom trenutku može ići od stupnja do stupnja sve dok ne dovrši svoju dušu u onome što mora ispraviti.
2. RABASH, članak br. 34 (1988), "Što su dan i noć u radu?"
Čovjek treba znati da mora osjetiti što je tama, inače neće moći uživati u svjetlosti. Jer u svemu u čemu osoba želi okusiti bilo kakav okus, kako bi znala vrijedi li to koristiti, mora naučiti jedno iz drugoga, kao što je napisano: ‘kao što svjetlost proizlazi iz tame.’ Isto tako, osoba ne može uživati u odmoru ako ne zna što je umor.
Zbog toga čovjek mora proći kroz proces uspona i padova. Međutim, ne smije se dati impresionirati padovima. Umjesto toga, treba se truditi da ne pobjegne iz bitke. Iz tog razloga, iako tijekom rada mora znati da su to dvije odvojene stvari, na kraju rada vidi da su svjetlost i tama poput dviju nogu koje čovjeka vode prema cilju.
3. RABASH, članak br. 22 (1989), "Zašto se četiri pitanja postavljaju baš na noć Pashe?"
Ne znamo kako cijeniti uspon. To jest, ne razumijemo vrijednost i jednog jedinog trenutka u kojem imamo snagu vjerovati u Stvoritelja i osjetiti nešto od Njegove veličine. U stanju uspona, želimo se poništiti pred Njim bez ikakvog razloga, poput svjetlosti svijeće pred svjetlošću baklje. Naravno, ne možemo uživati u činjenici da nas je Stvoritelj približio i dao nam neku blizinu, iz koje bismo trebali crpiti radost i ushićenje koje bi nam to trebalo donijeti. Ali budući da nemamo važnost da to cijenimo, možemo uživati samo u mjeri u kojoj osjećamo važnost (…).
Zato su nam dani padovi: kako bismo mogli naučiti važnost uspona, kao što je napisano: ‘kao što svjetlost proizalzi iz tame.’ Upravo kroz padove čovjek može doći do spoznaje i cijenjenja uspona.
4. RABASH, pismo br. 77
Na putu Baal HaSulama, gdje je cijeli temelj u tome da čovjek treba tražiti da sve njegove misli i želje budu samo u korist Stvoritelja, odmah se pojavljuje prikaz niskosti, koji se naziva Shechina u prašini. Stoga nas pad ne smije dojmiti, jer se ‘mnogo novčića skuplja u veliki iznos’.
Kao što smo učili, ‘nema odsutnosti u duhovnosti’, već se radi o privremenom povlačenju kako bi se stvorilo mjesto za rad i napredovanje. Jer svaki trenutak u kojem raščlanjujemo nešto prema svetosti, ulazi u područje svetosti, a osoba silazi samo zato da bi razvrstala više iskri svetosti.
Ipak, postoji savjet: da ne treba čekati na spuštanje sa stupnja, i kad čovjek osjeti svoju niskost treba se ponovno uzdići, i da se taj uspon smatra razvrstavanjem jednog dijela u svetost. Umjesto toga, sama osoba treba silaziti i podizati druge iskre te ih uzdizati u područje svetosti.
Kao što su naši mudraci rekli: ‘Prije nego što izgubim – tražim’ Shabat 152), što znači: prije nego što izgubim stanje u kojem se nalazim, počinjem tragati. To je poput onoga što je Baal HaSulam rekao o kralju Davidu, koji je rekao: ‘Ja budim zoru.’ Naši mudraci su rekli: ‘Ja budim zoru, a zora ne budi mene.’
Zato je čuvanje prvenstveno tijekom uspona, a ne tijekom pada. Tijekom uspona trebamo prizvati strah, da ne budemo odbačeni, ne daj Bože. Ali nakon svega toga, sve što nam preostaje jest da zavapimo Kralju i zamolimo Ga za milost, jednom zauvijek.
5. RABASH, članak br. 6 (1989), "Što znači iznad razuma u radu?"
Tijekom rada trebaš reći: ‘Ako nisam ja za sebe, tko će biti za mene?’ U tom trenutku, za vrijeme rada, osoba misli da sama stvara uspone i padove, da je ratnik, nazvan Tzava – ‘snažan čovjek’. No kasnije, kada bude otkupljena, osoba dostiže spoznaju da je Gospodin nad vojskama, Tzvaot – da je Stvoritelj taj koji je prouzročio sve uspone i padove koje je imala.
Drugim riječima, čak i padovi dolaze od Stvoritelja. Pojedinac ne prolazi kroz toliko uspona i padova bez razloga. Umjesto toga, Stvoritelj uzrokuje sve te ‘izlaske’. Možemo protumačiti ‘izlazak’ kao ‘izlazak iz Kedushe (svetosti)’, a Ba (dolazak) kao ‘ulazak u Kedushu’. Stvoritelj čini sve.
6. From: Baal HaSulam, Shamati, Article No. 172, "The Matter of Preventions and Delays”
Sve prevencije i odgode koje se pojavljuju pred našim očima samo su oblik približavanja – Stvoritelj nas želi približiti, i sve te prevencije donose nam samo zbližavanje, jer bez njih ne bismo imali nikakvu mogućnost približiti Mu se. To je zato što, prirodno, nema veće udaljenosti: mi smo sazdani od čiste materije, dok je Stvoritelj uzvišen iznad svega. Tek kada se osoba počne približavati, počinje osjećati udaljenost između sebe i Njega. A svaka prepreka koju nadvlada približava joj put.
7. RABASH, članak br. 6 (1990), "Kad se treba koristiti ponos u radu?"
Trebaš obratiti pažnju na to i vjerovati da se Stvoritelj brine za tebe i predvodi te putem koji vodi do Kraljeve palače. Iz toga slijedi da treba biti radostan što te Stvoritelj nadgleda i daje ti i padove. To jest, osoba treba vjerovati – koliko god to može shvatiti – da joj Stvoritelj daje uspone, jer sigurno osoba ne može reći da sama sebi daje uspone, već da ju Stvoritelj želi približiti, i zato joj daje uspone.
8. Baal HaSulam, Shamati članak br. 19, “Što znači da Stvoritelj mrzi tijela, u radu?”
Trebaš se nadati biti u neprestanim usponima i padovima, budući da se ne možeš osloboditi snage volje za primanjem. Stoga iščekuješ Stvoritelja, da zaslužiš da ti Stvoritelj otvori oči i da ti snagu da nadvladaš i radiš isključivo u korist Stvoritelja. Kao što je napisano: ‘Jedno sam tražio od Gospoda – nju tražim.’ ‘Nju’ označava Shechinu (Božansko prisustvo). A ono što se traži jest: ‘Da prebivam u domu Gospodnjem sve dane života svojega".