15. Što su drugi bogovi u radu?

Čuo sam 24. Av-a (3. kolovoza), 1945.

Pisano je: "Ne pravi sebi drugih bogova osim Mene." Zohar to tumači na način da bi trebalo postojati kamenje za vaganje. Postavlja pitanje kako se rad procjenjuje pomoću kamenja, preko kojih osoba može znati svoje stanje na putevima Stvoritelja. Odgovara da je poznato kako, kada osoba započne raditi više nego što je navikla, tijelo počinje odbijati i protiviti se tom radu svom snagom, jer, što se tiče davanja, za tijelo je to teret i opterećenje. Ono ne može podnijeti taj rad, a otpor tijela pojavljuje se u osobi u obliku stranih misli. Te misli dolaze i postavljaju pitanja poput "Tko?" i "Što?" Kroz ova pitanja osoba zaključuje da su sva ta pitanja sigurno poslana od strane Sitra Achra (druge strane) kako bi je omela u radu.

Kaže se da, ako u to vrijeme netko izjavi da (pitanja) dolaze iz Sitra Achra, krši ono što je napisano: "Ne pravi sebi drugih bogova pored Mene." Razlog je taj što bi osoba trebala vjerovati da sve dolazi od Shechine (božansko), jer "ne postoji ništa osim Njega." Međutim, Shechina pokazuje osobi njezino pravo stanje, kako hoda putevima Stvoritelja.

To znači da, šaljući čovjeku ta pitanja, koja se nazivaju "strane misli," Shechina vidi kako on odgovara na pitanja koja se smatraju "stranim mislima." Sve to služi tome da osoba spozna svoje pravo stanje u radu kako bi znala što treba učiniti.

To je poput alegorije o prijatelju koji je želio saznati koliko ga njegov prijatelj voli. Zasigurno, kad su licem u lice, prijatelj skriva svoje osjećaje zbog srama. Stoga šalje nekoga da ga olajava tom prijatelju. Na taj način promatra reakciju svog prijatelja u svojoj odsutnosti i tada može spoznati pravu mjeru prijateljeve ljubavi.

Pouka je da, kad Shechina pokaže svoje lice osobi, odnosno kada Stvoritelj osobi daje životnu snagu i radost, tada se ona srami reći što misli o radu davanja bez primanja ičega za sebe. Međutim, kada nije pred Shechinom, odnosno kada se životna snaga i radost ohlade, što se smatra da nije pred Njom, tada osoba može vidjeti svoje pravo stanje u odnosu na cilj davanja.

Ako netko vjeruje da je pisano da ne postoji išta osim Njega i da Stvoritelj šalje sve strane misli, što znači da je On taj koji upravlja, tada zasigurno zna što treba učiniti i kako odgovoriti na sva pitanja. Čini se kao da mu On šalje glasnike kako bi vidio kako kleveće Njega i Njegovo kraljevstvo nebesko, i na taj način možemo protumačiti gore navedenu stvar.

To se može razumjeti tako da sve dolazi od Stvoritelja, jer je poznato da udarci koje mu tijelo zadaje svojim stranim mislima ne dolaze čovjeku kada se ne bavi radom, već mu ti udarci dolaze s potpunim osjećajem, do te mjere da te misli slamaju njegov um. One dolaze upravo nakon što je prethodno uložio trud u Toru i rad više nego inače. To se naziva „kamenje za vaganje“.

To znači da to kamenje optereti čovjekov um kada želi razumjeti ta pitanja. Nakon toga, osoba počinje vagati svrhu svog rada – je li doista isplativo raditi kako bi davao, raditi svom snagom i dušom, i da sve njegove težnje budu usmjerene samo na nadu da je jedino što vrijedi steći u ovom svijetu samo u svrsi njegova rada da donese zadovoljstvo svome Stvoritelju, a ne u bilo kojoj tjelesnoj stvari.

U tom trenutku počinje gorka rasprava, jer čovjek vidi argumente s obje strane. Spisi upozoravaju na to: „Ne pravi sebi druge bogove povrh Mene.“ Nemoj reći da ti je neki drugi bog dao kamenje s kojim ćeš vagati svoj rad, već „povrh Mene“.

Umjesto toga, treba znati da se to smatra „povrh Mene“, kako bi čovjek vidio pravi oblik temelja i osnove na kojoj je izgrađena struktura rada.

Težina u radu proizlazi prvenstveno iz toga što postoje dva teksta koja se međusobno poriču. S jedne strane, čovjek bi trebao težiti tome da sav njegov rad bude usmjeren na postizanje Dvekuta (sjedinjenje) sa Stvoriteljem, da mu jedina želja bude donijeti zadovoljstvo svome Stvoritelju, a nimalo sebi.

S druge strane, vidimo da to nije primarni cilj, jer svrha stvaranja nije bila da stvorenja daju Stvoritelju, budući da On nema potrebu da Mu stvorenja nešto daju. Naprotiv, svrha stvaranja proizašla je iz Njegove želje da čini dobro Svojim stvorenjima, što znači da stvorenja primaju užitak i zadovoljstvo od Njega.

Ova dva aspekta međusobno si proturječe od jednog kraja do drugog, jer s jedne strane čovjek treba davati, a s druge strane treba primati. Drugim riječima, postoji pitanje ispravka stvaranja, što znači postizanje Dvekut, koji se prepoznaje kao jednakost forme, gdje će sva čovjekova djela biti samo u svrhu davanja. Nakon toga, moguće je postići svrhu stvaranja – primiti užitak i zadovoljstvo od Stvoritelja.

Stoga, kada se čovjek navikne hodati putem davanja, tada nema posuda za primanje. Kada pak hodi putem primanja, tada nema posuda za davanje.

Tako, kroz „kamenje za vaganje“, čovjek stječe oboje, jer nakon pregovaranja koje je imao tijekom rada, kad nadvlada sebe i prihvati na sebe jaram nebeskog kraljevstva u obliku davanja umom i srcem, to uzrokuje da kada dođe do privlačenja obilja Odozgo, budući da već ima čvrstu osnovu da sve treba biti u obliku davanja, tada čak i kada primi neko prosvjetljenje, prima ga s namjerom da daje. To je zato što je cijela osnova njegova rada izgrađena isključivo na davanju. To se smatra „primanjem s ciljem davanja“.