7. Što znači, "navika postaje drugom prirodom," u radu? 

Čuo sam 1943. godine

Navikavanjem na nešto, ta stvar postaje drugom prirodom za tu osobu. Stoga nema ničega čiju stvarnost netko ne može osjetiti. To znači da, iako netko nema osjet te stvari, ipak je počinje osjećati navikavajući se na tu stvar.

Moramo znati da postoji razlika između Stvoritelja i stvorenja u vezi s osjetilima. Kod stvorenja postoji onaj koji osjeća (osjetitelj) i ono što osjeća, onaj koji postiže i ono što postiže. To znači da imamo osjetitelja koji je povezan s nekom stvarnošću.

Međutim, stvarnost bez osjetitelja je samo Stvoritelj sam. U Njemu, "nema nikakve misli ni percepcije." S čovjekom nije tako; njegovo je cijelo postojanje samo kroz osjet stvarnosti. Čak se i valjanost stvarnosti ocjenjuje kao valjana samo u pogledu onoga tko osjeti stvarnost.

Drugim riječima, ono što osjetitelj osjeti okusom, to smatra istinom. Ako netko osjeti gorak okus u stvarnosti, što znači da se osjeća loše u situaciji u kojoj se nalazi i pati zbog te situacije, ta osoba se smatra zlom u radu, jer osuđuje Stvoritelja, kao što se On naziva "Dobar koji čini dobro," jer on daruje samo dobrotu svijetu. Ipak, s obzirom na osjećaj te osobe, osoba osjeća da je primila suprotno od Stvoritelja, što znači da je situacija u kojoj se nalazi loša.

Stoga bismo trebali razumjeti ono što su naši mudraci napisali (Berachot 61), "Svijet je stvoren ili za potpuno zle ili za potpuno pravedne." To znači sljedeće: ili netko kuša i osjeti dobar okus u svijetu i tada opravdava Stvoritelja i kaže da Stvoritelj daje samo dobro svijetu. Ili, ako netko kuša i osjeti gorak okus u svijetu, tada je osoba zla, jer osuđuje Stvoritelja.

Ispostavlja se da se sve mjeri prema osjećaju osobe. Međutim, svi ti osjećaji nemaju nikakvu vezu sa Stvoriteljem, kao što je napisano u "Pjesmi sjedinjenja," "Kao što je ona, tako ćeš i ti uvijek biti; manjak i višak u Tebi neće postojati." Stoga su svi svjetovi i sve promjene samo u pogledu primaoca, kako ih on postiže.