4. Koji je razlog težini koju osoba osjeća kada se poništava pred Stvoriteljem u radu?

Čuo sam na 12. shevata, 6. veljače 1944.

Moramo znati razlog za težinu koju pojedinac osjeća kada želi poništiti svoje „ja“ ispred Stvoritelja, i ne mariti za osobnu korist. Čovjek dolazi u stanje u kojem kao da je cijeli svijet stao, a on sam je naizgled odsutan iz tog svijeta te ostavlja svoju obitelj i prijatelje u ime poništavanja pred Stvoriteljem.

Za to postoji jedan jednostavan razlog koji se naziva „nedostatak vjere“. To znači da čovjek ne vidi pred kime se poništava, što znači da ne osjeća postojanje Stvoritelja. To mu izaziva težinu.

No, kada čovjek počne osjećati postojanje Stvoritelja, njegova duša odmah počne čeznuti da se poništi i poveže s korijenom, da bude sadržana u njemu poput svijeće u baklji, bez ikakvog uma i razuma. Međutim, to osobi dolazi prirodno, kao što se svijeća poništava pred bakljom.

Stoga slijedi da je bit čovjekova rada samo doći do osjećaja postojanja Stvoritelja, dakle, osjetiti postojanje Stvoritelja, da je „čitava zemlja puna Njegove slave“. To će biti sav njegov  rad, što znači da će sav trud koji ulaže u rad biti samo kako bi postigao to i ništa drugo.

Čovjek se ne treba dati navesti da misli kako treba steći išta drugo, već postoji samo jedna stvar koju treba:  vjera u Stvoritelja. Ne treba misliti ni o čemu drugome, što znači da jedina nagrada koju želi za svoj rad jest biti nagrađen vjerom u Stvoritelja.

Moramo znati da nema razlike između male ili velike iluminacije koju osoba stječe. Tomu je tako zato što nema promjene u Svjetlosti. Umjesto toga, sve promjene su u posudama koje primaju izobilje, kao što je pisano „Ja, Gospodin ne mijenjam se“. Zato, ako osoba može povećati svoje posude, u istoj mjeri povećava i iluminaciju.

No pitanje je: s čime čovjek može povećati svoje posude? Odgovor je: u mjeri u kojoj hvali i zahvaljuje Stvoritelju što ga je približio sebi, kako bi Ga malo osjetio i mislio o važnosti toga, što znači da je nagrađen s nešto povezanosti sa Stvoriteljem.

U mjeri važnosti koju si zamišlja, raste i iluminacija u njemu.  Mora znati da nikada neće spoznati istinsku mjeru važnosti veze između čovjeka i Stvoritelja jer ne može procijeniti njezinu istinsku vrijednost. Umjesto toga, onoliko koliko je cijeni, u toj mjeri stječe njezinu vrijednost i važnost. U tome se nalazi Segula (moć/lijek/vrlina), jer na taj način može biti nagrađen time da trajno zadrži tu iluminaciju.