3. Pitanje duhovnog postignuća

Čuo sam

Razlikujemo mnoge razine i stanja u svjetovima. Moramo znati da se sve što se odnosi na stanja i razine odnosi na postignuća duša u vezi s onim što primaju iz svjetova, jer vrijedi pravilo: "Ono što ne postignemo, ne možemo imenovati." Tomu je tako jer riječ "ime" označava postignuće, poput osobe koja imenuje neki predmet nakon što je postigla određeno razumijevanje o njemu, i to sukladno vlastitom postignuću.

Stoga, u odnosu na duhovno postignuće, stvarnost je općenito podijeljena na tri aspekta:

1. Atzmuto [Njegovo Ja/Njegova bit]

2. Ein Sof [beskonačnost]

3. Duše

1) O Atzmuto uopće ne govorimo s obzirom da korijen i mjesto stvorenja započinje u misli stvaranja, u koju su uključeni na način da je “kraj djela u početnoj misli”.

2) Ein Sof se odnosi na misao stvaranja, a to je "Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima". To se misli pod Ein Sof, a riječ je o povezanosti koja postoji između Atzmuto i duša. Tu povezanost percipiramo kao “želju za ugađanjem stvorenjima.”

Ein Sof je početak. Naziva se "svjetlošću bez kli (posude)", no ondje je korijen stvorenja, dakle veza između Stvoritelja i stvorenja nazvana "Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima". Ta želja započinje u svijetu Ein Sof i proteže se do svijeta Assiya.

3) Duše, koje su primatelji dobroga kojeg On želi činiti.

On se naziva Ein Sof jer je to veza između Atzmuto i duša, koje mi percipiramo kao "Njegovu želju da čini dobro Svojim stvorenjima". Nemamo nikakav izraz (nema govora, op.prev.) osim te povezanosti želje za užitkom, i to je početak angažmana, koji se naziva "svjetlost bez kli."

Ipak, ondje započinje korijen stvorenja, odnosno veza između Stvoritelja i stvorenja, koja se naziva "Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima". Ta želja započinje u svijetu Ein Sof i proteže se do svijeta Assiya.

Svi svjetovi, sami po sebi, smatraju se svjetlošću bez kli, pri čemu nema izričaja (govora, op. prev.). Doživljava ih se kao Atzmuto, i u njima nema postignuća.

Nemojte se čuditi što tamo razlikujemo brojne aspekte. To je zato što su prisutni u potencijalu. Kasnije, kada dođu duše, ti će se aspekti pojaviti u dušama koje primaju više svjetlosti u skladu s onim što su ispravile i uredile. Tako će duše moći primiti te svjetlosti, svaka prema svojim sposobnostima i kvalifikacijama. U tom trenutku ti će se aspekti pojaviti u stvarnosti. Međutim, dok duše ne postignu višu svjetlost, oni se sami po sebi smatraju Atzmuto.

U odnosu na duše koje primaju iz svjetova, svjetovi se smatraju Ein Sof, zato što ta veza između svjetova i duša, odnosno ono što svjetovi daju dušama, proizlazi iz misli stvaranja, koja je korelacija između duša i Atzmuto.

Ta veza naziva se Ein Sof. Ako se molimo Stvoritelju i od Njega tražimo da nam pomogne i da nam da što želimo, obraćamo se Ein Sofu. Ondje je korijen stvorenja, koji im želi pružiti radost i zadovoljstvo, a naziva se "Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima."

Molitva je usmjerena prema Stvoritelju koji nas je stvorio, a Njegovo ime je "Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima". Naziva se Ein Sof jer to govori o stanju prije ograničenja. Čak i nakon ograničenja, u Njemu se ne odvijaju promjene, s obzirom da ne postoje promjene u svjetlosti, te On uvijek ostaje s tim imenom.

Nova imena nastaju samo u odnosu na primatelje. Stoga, prvo ime koje se pojavilo korijen je stvorenja i naziva se Ein Sof. To ime ostaje neizmijenjeno, a sva ograničenja i mnogobrojne promjene pojavljuju se samo u odnosu na primatelje, ali On uvijek svijetli prvim imenom, koje se naziva "Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima", beskrajno.

Zbog toga se molimo Stvoritelju, zvanom Ein Sof, koji sja bez ograničenja ili kraja. Kraj, koji se pojavljuje kasnije, samo su korekcije za primatelje tako da mogu primiti Njegovu svjetlost.

Viša svjetlost sastoji se od dva aspekta: onaj koji postiže i ono što je postignuto. Sve što kažemo u vezi s višom svjetlošću odnosi se samo na to kako je onaj koji postiže impresioniran postignutim. No, sami po sebi, dakle samo onaj koji postiže, ili samo postignuto, ne nazivaju se Ein Sof, već se postignuto naziva Atzmuto, a oni koji postižu nazivaju se "duše", što je novo stanje, koje je dio cjeline. Smatra se novim, jer je u njega utisnuta volja za primanjem. U tom smislu, stvoreno se naziva "postojanjem iz nepostojanja".

Svi se svjetovi sami po sebi smatraju potpunim jedinstvom, bez ikakvih promjena u Božanskom. To je značenje izraza "Ja, Gospod, ne mijenjam se". U Božanskom ne postoje Sefirot ili behinot (faze/stupnjevi). Čak ni najfinije nazivlje ne odnosi se na samu Svjetlost, jer je to stanje Atzmuto (bit, op.prev.), u kojem nema postignuća. Umjesto toga, sve Sefirot i sva stanja govore samo o onome što čovjek postiže u njima. To je zato što je Stvoritelj želio da postignemo i razumijemo obilje kao "Njegovu želju da čini dobro Svojim stvorenjima."

Kako bismo postigli ono što je On htio da postignemo i razumijemo to kao "Njegovu želju da čini dobro Svojim stvorenjima", On nas je stvorio i podario nam ova osjetila, i ta osjetila postižu svoje dojmove o višoj svjetlosti.

Sukladno tome, dani su nam brojni uvidi, jer je opće osjetilo, nazvano "volja za primanjem", podijeljeno na brojne detalje prema mjeri u kojoj su primatelji sposobni primiti. Stoga, pronalazimo mnoge podjele i detalje koji se nazivaju usponima i padovima, širenjem i povlačenjem svjetlosti itd.

S obzirom da se volja za primanjem naziva "stvorenje" i "novo stanje", govor započinje upravo s mjesta s kojega volja za primanjem započinje primati impresije. Govor znači razabiranje dijelova impresija. Jer ovdje već postoji korelacija između svjetlosti i volje za primanjem.

To se naziva "svjetlost i kli". No, ne postoji govor u svjetlosti bez kli, s obzirom da se svjetlost koju primatelj nije postigao smatra Atzmuto, gdje je govor zabranjen zato što se  (Atzmuto, bit, op.prev.) ne može postići, pa kako imenovati nešto što nismo postigli?

Iz toga učimo da, kad se molimo da nam Stvoritelj pošalje spas, lijek itd., postoje dvije stvari koje trebamo razlikovati: 1) Stvoritelj, 2) ono što proizlazi iz Njega.

U prvoj fazi, koja se smatra Atzmuto, govor je zabranjen, kako smo prethodno rekli. Druga faza, ona koja proizlazi iz Njega, koji se smatra svjetlošću koja se širi u naše kelim, u našu volju za primanjem, to je ono što nazivamo Ein Sof. To je veza Stvoritelja sa stvorenjima, "Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima". Volja za primanjem smatra se širenjem svjetlosti koja na kraju dolazi do volje za primanjem.

Kad volja za primanjem primi svjetlost koja se širi, širenje svjetlosti naziva se Ein Sof. Do primatelja dolazi kroz brojna pokrivala kako bi je niži mogli primiti.

Slijedi da se sva stanja i promjene događaju isključivo u primatelju, u odnosu na to kako je primatelj njima impresioniran. Ipak, moramo razlikovati ono o čemu govorimo. Kad govorimo o spoznajama u svjetovima, radi se o potencijalnim spoznajama. Kad ih primatelj postigne, tada se nazivaju "stvarnima".

Duhovno postignuće nastaje kada se onaj koji postiže spoji s postignutim, jer bez onoga koji postiže ne postoji forma onoga što je postignuto, budući da nema nikoga tko bi primio formu onoga što je postignuto. Stoga se to stanje smatra Atzmuto, gdje nema prostora za ikakav izričaj (govor, op.prev.). Dakle, kako možemo reći da ono što je postignuto ima vlastitu formu?

Možemo govoriti samo iz onoga što naši osjeti percipiraju od impresija širećeg svjetla, koje je "Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima," i koja dolazi u ruke primatelja kao stvarna činjenica.

Slično tome, kada pregledavamo stol, naš osjet dodira osjeća ga kao nešto tvrdo, opažamo koliko je širok i dug svojim osjetilima. Međutim, to ne znači da će stol izgledati jednako tako nekome tko ima drukčija osjetila. Primjerice, anđeo će pri pregledu stola vidjeti stol prema svojim osjetilima. Iz tog razloga ne možemo odrediti nikakav oblik prema anđelu, jer ne poznajemo njegova osjetila.

Dakle, budući da nemamo postignuće u Stvoritelju, ne možemo reći kakvu formu svjetovi imaju iz Njegove perspektive. Svjetove postižemo samo prema našim osjetilima i osjećajima, budući da je Njegova volja bila da Ga na taj način postignemo.

To je značenje izraza: "Nema promjene u svjetlosti." Sve promjene su u kelim, odnosno u našim osjetilima. Sve mjerimo prema našoj imaginaciji. Iz toga proizlazi da, ako više ljudi ispita istu duhovnu stvar, svaki će je postići prema svojoj imaginaciji i osjetilima, videći tako drukčiju formu.

Osim toga, forma će se mijenjati i unutar same osobe ovisno o njezinim usponima i padovima, kao što smo već rekli da je svjetlost jednostavna svjetlost, a sve promjene postoje samo u primateljima.

Neka nam bude dano primiti Njegovu svjetlost, slijediti putove Stvoritelja te Mu služiti ne radi nagrade, već kako bismo pružili zadovoljstvo Stvoritelju i podigli Šehinu [Božansku prisutnost] iz prašine. Neka budemo nagrađeni Dvekut (prianjanjem) uz Stvoritelja i otkrivanjem Njegove božanstvenosti Njegovim stvorenjima.