Učenje kabale i njezina bit

Što je mudrost kabale? Mudrost kabale u svojoj cjelini bavi se božanskim otkrivenjem, uređenim u svim svojim putovima i stupnjevima, svime onime što se otkrilo u svjetovima, i svime onime što će se tek otkriti, kao i svim načinima na koje se otkrivenje uopće može pojaviti u svjetovima, sve do kraja vremena.

Svrha stvaranja

Budući da ne postoji djelovanje bez određene svrhe, nesumnjivo je da je Stvoritelj imao svrhu u ovom stvaranju koje je pred nama. A kako je najvažnije u cjelokupnoj, mnogostrukoj stvarnosti – osjećaj koji je dan živim bićima, pri čemu svaki pojedinac osjeća vlastito postojanje; a kako je među osjećajima najuzvišeniji razumski osjećaj, dan isključivo čovjeku, pomoću kojega on osjeća i sve što je izvan njega – boli i utjehe drugih – tada je jasno da, ako Stvoritelj ima svrhu u ovom stvaranju, nositelj te svrhe jest čovjek. O njemu je rečeno: „Sve je Gospodin stvorio radi sebe.“

No još valja razumjeti s kojom je svrhom Stvoritelj uredio svu ovu stvarnost? To je zato da bi uzdigao čovjeka na viši, uzvišeniji i značajniji stupanj, da osjeti svoga Boga, onako kako mu je već dana ljudska sposobnost osjećanja. Kao što poznaje i osjeća želje svoga bližnjega, tako će spoznati i putove Stvoritelja, kako je napisano o Mojsiju: „I govorio je Gospodin s Mojsijem licem u lice, kao što čovjek govori sa svojim prijateljem.“

Svaki čovjek može postati poput Mojsija.  Bez ikakve sumnje, svatko tko promatra razvoj stvaranja koje je pred nama, shvatit će i razjasniti sebi veliko zadovoljstvo Stvoritelja, čije se djelo neprestano razvija, sve dok ne postigne taj  čudesni osjećaj da može govoriti i suočiti se sa Stvoriteljem, kao što čovjek govori sa svojim prijateljem.

Odozgo prema dolje 

Poznato je da je kraj djela u početnoj misli. Prije nego što čovjek počne razmišljati kako izgraditi kuću, najprije u svojoj misli postavlja svrhu stanovanja u toj kući. Tek nakon toga razmatra plan gradnje, kako bi on bio prikladan toj svrsi.

Tako je i s našom temom: nakon što nam je postalo jasno tumačenje svrhe, istodobno nam je razjašnjeno da su svi poretci stvaranja, u svim svojim smjerovima, ulazima i izlazima, unaprijed uređeni i posloženi isključivo prema toj svrsi – da se iz njih razvije ljudski rod koji će se uzdizati po svojim stupnjevima, sve dok ne postane sposoban osjetiti Stvoritelja, kao što osjeća svoga bližnjega.

Ti su stupnjevi poput prečki ljestava, poredanih i uređenih stupanj za stupnjem, dok se ne dovrše i ne postigne svrha. Znaj da su količina i kakvoća tih stupnjeva raspoređeni u dvije stvarnosti: 1) stvarnost  fizičke materije, 2) stvarnost duhovnih koncepata.

U jeziku kabale one se nazivaju: odozgo prema dolje i odozdo prema gore.

Odnosno, stvarnost fizičke materije jest redoslijed otkrivanja Njegove svjetlosti odozgo prema dolje: od prvotnog izvora, kada je mjera svjetlosti odsječena iz Njegove biti, i bivala ograničena tzimtzum  po tzimtzum, sve dok se iz nje nije oblikovao materijalni svijet i tjelesna bića na njezinom najnižem stupnju.

Odozdo prema gore 

Nakon toga započinje redoslijed odozdo prema gore – to su svi stupnjevi ljestava po kojima se ljudski rod razvija, penje i uzdiže, sve dok ne dosegne svrhu stvaranja, kako je prethodno objašnjeno. Te su dvije stvarnosti, sa svim svojim pojavama i pojedinostima, razjašnjene u mudrosti kabale.

O nužnosti učenja kabale

Prigovarač može reći: ako je tako, cijela je ta mudrost namijenjena samo onima koji su već postigli neki stupanj božanskog otkrivenja, no kakvu potrebu za znanjem te uzvišene mudrosti ima većina ljudi?

Naime, među pukom je prihvaćeno opće mišljenje da je glavna svrha Tore i religije ispravnost djelovanja, to jest da sve ovisi o izvršavanju praktičnih zapovijedi (mitzvot), bez ikakve dodatne sastavnice koja bi se s time povezivala ili iz toga proizlazila. Da je to doista tako, u pravu bi bio onaj koji tvrdi da nam je dovoljno učiti samo otkriveni dio Tore, koji se tiče samog djelovanja.

Ali stvar nije takva. Već su naši mudraci rekli:
„Zar je Stvoritelju stalo do toga tko kolje s vrata ili sa zatiljka? Zapovijedi su dane da bi se ljudi njima pročistili.“ Iz toga je jasno da postoji još jedna svrha, iznad samog izvršavanja radnji, a da je radnja samo priprema za tu svrhu. Prema tome, ako djela nisu usmjerena prema željenoj svrsi, to je kao da ništa nije učinjeno. Također je rečeno u Zoharu: „Mitzva (zapovijed) bez namjere je kao tijelo bez duše.“ Stoga se djelovanju mora pridružiti namjera.

Nadalje, jasno je da namjera mora biti istinita i prikladna djelu. Kao što su mudraci rekli o stihu:
„I odvojit ću vas od naroda da budete moji“ – neka vaše odvajanje bude radi Mojega imena, tako da čovjek ne kaže: „Ne želim svinjsko meso“, nego: „Želim, ali što mogu kad mi je moj Otac na nebesima to zabranio?“

Ako se, dakle, netko suzdržava od svinjetine zbog odbojnosti ili tjelesne štete, takva mu namjera uopće ne pomaže da se smatra izvršiteljem mitzve, osim ako ima ispravnu i posebnu namjeru – zato što je Tora tako zapovjedila. Tako je sa svakom zapovijedi. Tek tada se njegovo tijelo postupno pročišćuje kroz izvršavanje zapovijedi (mitzvot), što je i željena svrha.

Prema tome, nije nam dovoljno učiti samo pravila djelovanja; moramo učiti i ono što dovodi do ispravne namjere, kako bismo sve izvršavali iz vjere u Toru i u Davatelja Tore, da postoji sud i Sudac.

A tko je toliko naivan da ne razumije da vjera u Toru, te u nagradu i kaznu – koje su sredstvo (segula - moć, zasluga, svojstvo) za to veliko postignuće – zahtijeva veliko učenje u prikladnim knjigama? Stoga, još prije samog djelovanja, potrebna su učenja koja pročišćuju tijelo i osposobljavaju ga za vjeru u Boga, Njegovu Toru i Njegovu providnost. Na to su mudraci rekli:„Stvorio sam zlu inklinaciju i stvorio sam Toru kao začin.“
Nisu rekli: „stvorio sam mitzvot (zapovijedi) kao začin“, jer „jamac jamca treba“ – zla inklinacija, koja teži razuzdanosti i odbacivanju jarma, ne bi mu dopustila da uopće izvršava zapovijedi.

Tora kao začin

Tora je jedini začin za poništavanje i pokoravanje zle inklinacije, kako su mudraci rekli:„Svjetlost koja je u njoj vraća čovjeka na pravi put.“

Većina Tore namijenjena je učenju

Time je razjašnjeno zašto nam je potrebna opširnost Tore u onim dijelovima koji se ne odnose izravno na djelovanje, nego samo na učenje – kao što je pripovijest o stvaranju, cijela Knjiga Postanka (Beresheet), Knjiga Izlaska (Shemot) i veći dio Ponovljenog zakona (Devarim), a da i ne spominjemo legende (hagada) i komentare (midrash). Oni su bitni zato što je u njima pohranjena svjetlost, kojom se tijelo pročišćuje, zla inklinacija se pokorava i dolazi se do vjere u Toru te u nagradu i kaznu – što je prvi stupanj u radu.

„Svijeća je mitzva, a Tora je svjetlost“

O tome je rečeno: „Svijeća je mitzva, a Tora je svjetlost““, jer kao što je onaj koji ima svijeće, a nema svjetlosti kojom bi ih zapalio, prisiljen sjediti u tami, tako i onaj koji u rukama ima mitzvot (zapovijedi), a nema Tore, sjedi u tami. Jer Tora je svjetlost, kojom se pali i rasvjetljuje tama u tijelu.

Ne zrače svi odlomci Tore jednakom svjetlošću

Naime, prema gore spomenutoj sposobnosti segula (moć) Tore – to jest prema mjeri svjetlosti koja je u njoj – nužno je Toru podijeliti na stupnjeve, prema količini svjetlosti koju je čovjek sposoban primiti njezinim proučavanjem. Jasno je da kada se čovjek udubi i promišlja riječi Tore koje govore o otkrivenju Stvoritleja našim praocima, i sličnim temama, one onome koji proučava donose više svjetlosti nego proučavanje praktičnih pitanja, premda su ona u pogledu samog djelovanja važnija. No s obzirom na svjetlost, otkrivenje Stvoritelja našim praocima nesumnjivo je važnije. S tim će se složiti svi iskrena srca koji su pokušali tražiti da prime Svjetlost Tore.

Obveza i način širenja mudrosti

Budući da se cijela mudrost kabale bavi tajnom otkrivenja Stvoritelja, samo po sebi je jasno da ne postoji mudrost koja je uspješnija od nje u tome. To je bio cilj kabalista kada su je uredili tako da bude prikladna za učenje. I doista su je proučavali sve do vremena skrivanja (iz određenog razloga složili su se da je treba sakriti). Međutim, to je bilo samo na određeno vrijeme, nikako zauvijek, kao što je napisano u Zoharu: „Ova će se mudrost otkriti na kraju dana, pa čak i djeci.“

Iz svega navedenog proizlazi da se spomenuta mudrost uopće ne ograničava jezikom kabale, jer je njezina bit duhovna svjetlost koja izlazi i otkriva se iz Njegove biti, kao što je napisano: „Zar ćeš poslati munje da pođu i da ti kažu: ‘Evo nas!’“, referirajući se  na dva gorespomenuta puta: odozgo prema dolje i odozdo prema gore.

A te se stvari i stupnjevi pojavljuju i šire prema jeziku koji im je prilagođen, a to su uistinu sva bića i njihovi načini ponašanja u ovome svijetu, koji su njihove grane. Jer „nema ni travke dolje koja nema anđela gore, koji je udara i govori joj: rasti“ – što znači da se svjetovi jedan iz drugoga rađaju i utiskuju, poput pečata i otiska, i sve što vrijedi u jednom, vrijedi i u drugom. Sve do materijalnog svijeta, koji je njihova posljednja grana, ali u sebi sadrži svijet iznad sebe, kao što je pečat sadržan u otisku.

Iz ovoga je lako razumjeti da se o višim svjetovima može govoriti samo putem njihovih nižih, materijalnih grana koje iz njih proizlaze; ili putem njihova ponašanja, što je jezik Biblije (Tanach); ili putem sekularnih učenja; ili putem samih ljudi, što je jezik kabalista; ili putem dogovorenih naziva, što je bio običaj u kabali gaonima od vremena skrivanja Zohara.

Time je razjašnjeno da otkrivenje Gospodina nije jednokratan događaj, nego proces koji se postupno otkriva kroz vrijeme dovoljno za objavu svih silnih stupnjeva koji se otkrivaju odozgo prema dolje i odozdo prema gore. I na kraju svega, Stvoritelj se ukazuje nad svima njima.

To je poput čovjeka koji poznaje sve zemlje i svi ljudi svijeta: on ne može reći da mu se otkrio cijeli svijet prije nego što dovrši promatranje i posljednjeg čovjeka i posljednje zemlje. Dok to ne postigne, još nije spoznao cijeli svijet.

Tako je i sa spoznajom Stvoritelja: ona se odvija unaprijed pripremljenim putevima , koje onaj koji traži mora postići – u višim i nižim svjetovima zajedno. Jasno je da su viši svjetovi u ovome glavni, ali se spoznaju zajedno, jer među njima nema razlike u oblicima, nego samo u materiji: materija višeg svijeta je čišća. Oblici se, međutim, utiskuju jedan iz drugoga, i ono što postoji u višem svijetu, nužno postoji i u svim svjetovima ispod njega, jer se niži utiskuje iz višega. Znajte da se te stvarnosti i njihovo ponašanje, koje onaj koji traži Stvoritelja postiže, nazivaju stupnjevi, jer su u spoznaji poredani jedan iznad drugoga, poput prečki ljestava.

Duhovni izrazi

Duhovno nema slike, stoga nema ni slova kojima bi se moglo izgovoriti. Pa čak i kad o duhovnosti govorimo općenito kao o jednostavnoj svjetlosti koja silazi i privlači se onome koji traži, sve dok se on ne odjene u nju i ne postigne je u mjeri dovoljnoj za Njegovo otkrivenje – i to je tek posuđen izraz. Jer sve što se u duhovnom svijetu naziva svjetlošću nimalo ne nalikuje svjetlosti sunca ili svjetlosti svijeće.

Ono što u duhovnome nazivamo svjetlošću posuđeno je iz ljudskog uma, čija je priroda da, kad se u čovjeku pojavi razrješenje sumnji, otkriva svojevrsno izobilje svjetlosti i užitka u čitavom tijelu. Zato ponekad govorimo o svjetlosti uma, iako to nije doslovno točno. Jer svjetlost koja obasjava one dijelove tjelesne tvari koji nisu sposobni primiti razriješene misli zasigurno je nešto inferiornija od samog uma, pa ga i niži, inferiorniji organi mogu primiti i osjetiti.

Ipak, da bismo um mogli nazvati nekim imenom, nazivamo ga svjetlošću uma; i na isti način nazivamo pojedinosti stvarnosti u višim svjetovima svjetlima, jer onima koji ih postižu donose obilje svjetlosti i užitka cijelom tijelu, od glave do pete. Zbog toga onoga koji postiže s pravom nazivamo odjevenim, jer se odjenuo u tu svjetlost.

Ne treba se pitati bi li stoga bilo primjerenije nazivati ih imenima uobičajenima u području razumnog promišljanja, poput "opažanja" ili "postignuća", ili se izražavati pojmovima koji ističu pojave promišljajućeg uma. Razlog je u tome što to uopće nema sličnosti s intelektualnim pojavama, jer je um samo jedna posebna grana među mnogim pojedinostima stvarnosti i ima vlastite, posebne načine očitovanja.

Sa stupnjevima nije tako, budući da su oni potpuna cjelina koja obuhvaća sve pojedinosti svijeta. Svaki pojedini element ima različit put očitovanja. U pravilu, shvaćanje stvarnosti stupnjeva slično je shvaćanju tijela živih bića: kada se postigne neka bit, ona se postiže u cjelini, od glave do pete.

Ako bismo sudili prema zakonima promišljajućeg uma, morali bismo reći da je čovjek u toj biti postigao sve što se može postići, i da ni nakon tisuću godina razmišljanja ne bi mogao dodati ni mrvicu. Pa ipak, u početku je to doista poput… to jest, vidi sve, a ne razumije ništa od onoga što vidi. No prolaskom vremena nužno postiže dodatne spoznaje, slično stadijima začeća (ibur), dojenja (yenika) i zrelosti (mochin) uma, pa čak i drugog začeća (ibur bet). Tada počinje osjećati i koristiti svoje spoznaje kako želi.

No zapravo, on nije dodao ništa onome što je postigao na početku, nego je riječ o dovršetku sazrijevanja: prethodno nije bio dovoljno zreo, pa nije mogao razumjeti, a sada je njegovo sazrijevanje dovršeno.

Iz ovoga vidite kolika je razlika između toga i načina očitovanja uma. Zbog toga nam ne mogu biti dovoljni pojmovi koje obično koristimo za opis misaonih procesa; prisiljeni smo služiti se izrazima preuzetima iz tjelesne materije, jer su joj barem po oblicima posve slični, premda su po materiji krajnje udaljeni.

Četiri jezika kojima se služi mudrost istine

Četiri jezika služe mudrosti istine, a to su:

1) jezik Biblije (Tanach), s njegovim imenima i nazivima;

2) jezik zakona (halacha) – koji je vrlo blizak jeziku Tanaha;

3) jezik legendi (hagadâ) – koji je posve udaljen od Tanaha jer se uopće ne obazire na stvarnost; tom jeziku pripadaju neobični nazivi i metafore te se on ne odnosi na pojmove putem odnosa korijena i grana;

4) jezik sefirota i partzufima. Općenito je među nositeljima ove mudrosti postojala snažna sklonost da se ona skriva od neukih, jer su smatrali da mudrost i moral idu ruku pod ruku. Zbog toga su prvi mudraci skrivali mudrost u pisanju samo u obliku crta i točaka, gornjeg i donjeg dijela slova, iz čega je nastala (hebrejska) abeceda od dvadeset dva slova kakva danas poznajemo.

Jezik Biblije 

Jezik Biblije je temeljni i izvorni jezik, savršeno prilagođen svojoj zadaći, jer se u njemu uglavnom održava odnos korijena i grane, te je ujedno i najlakši za razumijevanje. To je ujedno i najstariji jezik; to je sveti jezik, koji se pripisuje Adamu HaRishonu.

Ovaj jezik ima dvije prednosti i jedan nedostatak. Prva prednost jest u tome što je lako razumljiv – čak i početnicima u duhovnim postignućima odmah je jasno sve što im je potrebno. Druga prednost jest da se pomoću njega teme mogu objasniti opširnije i dublje nego u bilo kojem drugom jeziku.

Njegov je nedostatak to što se njime ne mogu izražavati pojedinosti niti odnosi prethodnog i sljedećeg, jer se za svaku stvar mora objasniti cijela tema u njezinoj cjelovitosti. Taj jezik sam po sebi ne pokazuje o kojem se točno detalju govori, ako se ne izloži cijela tema u potpunosti. Stoga, da bi se istaknuo i najmanji detalj, potrebno je iznijeti čitav odlomak, pa zbog toga ovaj jezik nije prikladan za sitne pojedinosti niti za veze između uzroka i posljedica.

Jezik molitava i blagoslova također je preuzet iz jezika Biblije.

Jezik zakona

Jezik zakona ne govori o samoj stvarnosti, nego o provođenju stvarnosti. Ovaj jezik u cijelosti je preuzet iz jezika Biblije , prema korijenima zakona koji se ondje nalaze. Njegova prednost u odnosu na Bibliju jest u tome što izuzetno proširuje svaku temu i time s većom preciznošću pokazuje više duhovne korijene.

Nasuprot tome, ima velik nedostatak u odnosu na jezik Biblije: iznimno je težak za razumijevanje i najteži je od svih jezika. Može ga dokučiti samo potpuni mudrac, onaj za kojega se kaže: „ulazi i izlazi bez oštećenja“. Razumije se samo po sebi da i prvi nedostatak postoji, budući da je preuzet iz Biblije.

Jezik legendi

Jezik legendi lako je razumljiv zahvaljujući slikovitim izrazima koji su vrlo prikladni željenom značenju. Pri površnom pregledu, on je čak i lakši od jezika Biblije. Međutim, za potpuno razumijevanje iznimno je težak, jer se uopće ne drži reda korijena i grane, nego isključivo alegorija, s izvanrednom oštroumnosti.

S druge strane, on je izuzetno bogat u razrješavanju neobičnih i teških pojmova, kada je riječ o biti duhovnog stupnja u njegovu vlastitom stanju, a koje je nemoguće objasniti jezikom Biblije ili zakona.

Jezik kabalista

Jezik kabalista je pravi jezik u punom smislu riječi – vrlo precizan, kako u odnosu korijena i grane, tako i u odnosu uzroka i posljedica. Ima posebnu prednost jer se njime može govoriti o pojedinostima i najfinijim detaljima bez ikakvog ograničenja. Također se njime može izravno pristupiti željenom detalju, bez potrebe da se povezuje s onim što mu prethodi ili slijedi.

Međutim, unatoč svim tim uzvišenim prednostima, on ima jedan vrlo velik nedostatak: iznimno je težak za postizanje i gotovo ga je nemoguće razumjeti osim iz usta kabalističkog mudraca, ili mudraca koji razumije sam od sebe. To znači da čak i onaj koji vlastitim razumom shvaća cijeli slijed stupnjeva – od dolje prema gore i od gore prema dolje – ipak neće razumjeti ništa iz ovog jezika dok ga ne primi od mudraca koji ga je primio od svog učitelja licem u lice.

Jezik kabale obuhvaća sve ostale

Imena, nazivi i gematrije u potpunosti pripadaju mudrosti kabale. Razlog zašto se oni pojavljuju i u drugim jezicima jest to što su svi jezici uključeni u mudrost kabale, jer su to posebni i pojedinačni pojmovni oblici, bez kojih se ostali jezici ne mogu izraziti.

Ne treba misliti da su se ova četiri jezika, koja služe objašnjenju mudrosti Božanskog otkrivenja, razvijala jedan za drugim kroz povijest. Istina je da su sva četiri otkrivena istodobno u ustima mudraca istine.

U svojoj biti, svaki od njih uključuje sve ostale. Tako nalazimo jezik kabale i u Bibliji, primjerice u „stajanju na stijeni (tzur)“, u „trinaest atributa milosrđa“ u Tori i u proroku Miheju; on se u određenoj mjeri osjeća u svakom retku; zatim u viđenjima kočija (merkavot) u Izaiji i Ezekielu; a iznad svega u Pjesmi nad pjesmama, koja je u cijelosti čisti jezik kabale.
Slično je i s jezicima zakona i legendi – a da i ne govorimo o svetim imenima koja se ne brišu – koja se pojavljuju u svim jezicima s jednim te istim značenjem.

Redoslijed razvoja jezika

Sve ima svoj postupni razvoj. Jezik kojim je najlakše služiti se jest onaj čiji je razvoj dovršen prije ostalih. Stoga je početni zametak bio u biblijskom jeziku, jer je on najprikladniji među jezicima, a njegova je uporaba bila vrlo raširena.

Nakon njega došao je jezik zakona, budući da je u potpunosti ukorijenjen u biblijskom jeziku, a i zbog toga što je bilo potrebno pokazati ljudima kako primjenjivati zakone.

Treći je jezik legendi. Premda se i u njemu na mnogim mjestima nalaze elementi iz Biblije, to je samo u ulozi pomoćnog jezika, jer njegova oštroumnost ubrzava shvaćanje smisla, ali se njime ne može služiti kao temeljnim jezikom, budući da mu nedostaje preciznost odnosa korijena i grane. Zbog toga njegova uporaba nije bila raširena i, budući da je tako, nije se ni razvijao.

Iako su legende bile u velikoj uporabi u vrijeme tanaima i amoraima, to je bilo samo kroz oslanjanje na jezik Biblije, kao uobičajenim otvaranjem u riječima mudraca: „Rabi je započeo…“ i sličnim završecima. Uistinu, cijelo to proširenje uporabe ovog jezika u doba mudraca započelo je od trenutka skrivanja jezika kabale, kako je gore navedeno – to jest još u danima Rabina Johanana Ben Zakaja i nedugo prije njegova vremena, odnosno otprilike sedamdeset godina prije uništenja Hrama.

Posljednji u razvoju jest jezik kabale, i to zbog teškoće njegova razumijevanja. Osim samog postignuća, potrebno je točno protumačiti njegove riječi. Stoga se čak ni oni koji su ga razumjeli nisu mogli njime služiti, jer su uglavnom bili pojedinci u svojoj generaciji i nisu imali s kime učiti. Taj su jezik mudraci nazvali Ma‘ase Merkava (kočija/struktura), jer je to poseban jezik kojim se može govoriti o  detaljima Harkavot (strukture/kompozicije) razina jednih u drugima, a nikako s ikojim drugima.

Jezik kabale sličan je svakom govornom jeziku – i nadmoćan po značenju sadržanom u jednoj riječi

Na prvi pogled, jezik kabale izgleda kao neka mješavina triju gore navedenih jezika. Međutim, onaj tko se zna njime služiti uvjerit će se da je to poseban jezik sam za sebe, od početka do kraja. Ne misli se pritom na oblik riječi, nego na njihova značenja – jer je upravo u tome sva razlika među njima. 

U prethodna tri jezika gotovo da ne postoji pojedinačno značenje jedne riječi, koje bi omogućilo čitatelju da shvati na što se ona odnosi; tek kombinacijom više riječi, a ponekad i cijelih odlomaka, može se razumjeti njihov sadržaj i značenje.

Prednost jezika kabale jest u tome što svaka riječ u njemu otkriva čitatelju svoj sadržaj i značenje s krajnjom preciznošću, ne manjom nego u jezicima ljudi, u kojima svaka riječ ima svoju točno određenu definiciju koju je nemoguće zamijeniti drugom.

Zaborav mudrosti

Od vremena skrivanja knjige Zohar, ovaj važni jezik polako je zaboravljen, jer se smanjio broj onih koji su ga koristili, a nastao je i prekid od jedne generacije – mudrac koji je primio znanje nije ga prenio razumijevajućem primatelju. Od tada je nastao nedostatak koji se više ne može nadoknaditi.

To se jasno vidi kod kabalista rabija Moshea de Leóna, koji je bio posljednji koji je njome raspolagao i po kojem je Zohar postao poznat svijetu. Vidimo da on nije razumio ni jednu njezinu riječ, jer se u knjigama u kojima donosi ulomke iz Zohara vidi da uopće nije razumio jezik, već ga je tumačio prema jeziku Biblije, čime je uvelike pomutio razumijevanje. To unatoč tome što je sam bio obdaren iznimnim duhovnim postignućem, kako svjedoče njegova vlastita djela.

Tako je bilo kroz generacije: svi koji su imali duhovno postignuće posvetili su sve svoje dane pokušajima razumijevanja jezika Zohara, ali nisu znali ni gdje su im ruke ni noge, jer su ga s velikim naporom opterećivali biblijskim jezikom. Zbog toga im je ta knjiga bila zapečaćena, kao i samome rabiju Mosheu de Leónu.

ARI-jeva kabala

Sve dok nije došao jedinstveni kabalist, ARI, čijem postignuću nije bilo granica ni mjere. On nam je otvorio jezik Zohara i dao nam putove za njegovo razumijevanje. Da nije preminuo u ranoj dobi, nemoguće je procijeniti kolika bi se količina svjetla izvukla iz Zohara. No s ovo malo što nam je dano, pripremljen nam je put i ulaz, te pouzdana nada da će se kroz nekoliko generacija naše razumijevanje razviti do potpunog shvaćanja.

Iz ovoga ćete razumjeti zašto su svi veliki ljudi svijeta koji su došli nakon ARI-ja ostavili po strani sve knjige i  tumačenja Zohara drugih autora te su se gotovo zavjetovali da ih se neće ni pogledati, i posvetili ostatak života riječima ARI-ja. To nije zato što nisu vjerovali u svetost kabalista prije ARI-ja – ne daj Bože pomisliti tako. Jer svatko tko ima oči za ovu mudrost vidi da su postignuća tih velikana u mudrosti istine neizmjerna. Samo neuka budala može sumnjati u njih. No njihov je način razmišljanja u mudrosti bio prema trima prethodnim jezicima.

Svaki od tih jezika istinit je i primjeren na svome mjestu, ali nije potpuno prikladan – pa je čak i vrlo pogrešno razumijevati mudrost kabale skrivenu u Zoharu koristeći te jezike, jer je to posve drukčiji jezik, upravo zbog toga što je bio zaboravljen. Zbog toga se ne služimo njihovim objašnjenjima – ni objašnjenjima samog rabija Mošea de Leóna, ni onih koji su došli poslije njega – jer njihova tumačenja Zohara nisu ispravna. Do današnjeg dana imamo samo jednog tumača, a to je ARI.

U svjetlu svega navedenog postaje nam jasno da unutarnja dimenzija mudrosti kabale nije ništa drugo nego unutarnja dimenzija Biblije, Talmuda i legendi. Razlikuju se samo u svojim objašnjenjima.

To je slično mudrosti koja je prevedena na četiri jezika: jasno je da se sama bit mudrosti nimalo nije promijenila zbog promjene jezika, a jedino što treba razmotriti jest koji je prijevod prikladniji i prihvatljiviji za prenošenje mudrosti čitatelju.

Tako je i u našem slučaju: mudrost istine, to jest mudrost božanskog otkrivenja u njegovim putovima prema stvorenjima, poput sekularnih učenja, mora se prenositi iz generacije u generaciju. Svaka generacija dodaje jednu kariku prethodnima, i tako se mudrost razvija te istodobno postaje sposobna za šire širenje među pukom.

Stoga je svaki mudrac dužan prenijeti sve što je u mudrosti naslijedio od prethodnih generacija, kao i vlastiti dodatak koji je postigao. Razumije se samo po sebi da se duhovno postignuće, onakvo kakvo ga postiže onaj koji postiže, uopće ne može prenijeti drugome, a još manje zapisati u knjigu. Jer duhovne stvari ni u kojem slučaju ne mogu doći u slova mašte (iako je rečeno: „I po prorocima sam govorio u usporedbama“, to se nipošto ne smije shvatiti doslovno).

 

**** Ostatak teksta je u procesu prevođenja te će se redovito ažurirati. Hvala na razumijevanju.