Lokalni Sastanak

"Sloboda"

---

Ovaj tjedan nastavljamo s "Tečajem za desetke" i čitamo iz objašnjenja Baal HaSulama o slobodi izbora u članku "Sloboda".

Kao što smo ranije spomenuli, Baal HaSulam je opsežno pisao kako bi pomogao učenicima da postignu svrhu stvaranja - postizanje sličnosti oblika s osobinama Stvoritelja (ljubav i davanje). Ovaj tjedan zaključit ćemo lekcije o članku "Sloboda".

Na lokalnom sastanku, čitat ćemo neke odlomke iz članka i potom pokušati razumjeti što se događa u tekstu, a zatim slijedi još jedno čitanje i rasprave o temama zajedno.

Također imamo dodatne isječke od rava Dr. Michael Laitman kao važna pojašnjenja članka.

Osim toga, napravit ćemo radionice na temu "Tečaja za desetke".

---

"Sloboda"

Rav Yehuda Ashlag (Baal HaSulam)

Put Tore i put patnje

Ipak, naša sumnja u vezi nazadovanja uzrokovanog tim zakonom nije umirena ovim riječima. Zapravo, to je naša odgovornost – da smislimo načine kako to ispraviti. No s aspekta Providnosti, ništa nije izgubljeno. Jer ona je već okružila čovječanstvo s dva puta: „put Tore“ i „put patnje“, tako da je sigurna u razvoj čovječanstva i njegov stalni napredak prema cilju. Nema nikakvog straha (kao što je rečeno u članku „Mir“, u Mishni: „Sve je dano u zalog“). No poštivanje tog zakona nužna je prirodna obaveza, kao što je objašnjeno.

---

Pravo većine da ograniči slobodu pojedinca

Postavlja se još jedno pitanje: sve rečeno opravdava se samo u pitanjima između čovjeka i čovjeka. Tada prihvaćamo zakon „po većini se ravnaj“, zbog obaveze Providnosti da stalno pazimo na očuvanje i blagostanje drugih, kao što je objašnjeno. No, taj zakon nas obavezuje i u raspravama o stvarima između čovjeka i Stvoritelja – koje, naizgled, nemaju veze s očuvanjem društva.

Dakle, i dalje stoji pitanje: kako opravdati taj zakon, koji nalaže prihvaćanje mišljenja većine – nerazvijenih – i odbacivanje mišljenja razvijenih, koji su uvijek manjina?

No, prema onome što smo dokazali (u članku „Bit religije i njezina svrha“, u dijelu o razvoju svjesnog i nesvjesnog), da su cijela Tora i zapovijedi dani samo zato da se njima pročisti Izrael – tj. da se u nama razvije osjećaj prepoznavanja zla, urođenog u nama od rođenja, koje se uopćeno definira kao samoljublje – kako bismo došli do čistog dobra, koje se naziva „ljubav prema drugima“. To je jedini i poseban prolaz do ljubavi prema Stvoritelju. 

Prema tome, i zapovijedi između čovjeka i Stvoritelja smatraju se posebnim sredstvima koja udaljuju čovjeka od samoljublja, koje šteti društvu. Tako se i pitanja u raspravama o zapovijedima između čovjeka i Stvoritelja odnose na problem očuvanja društva. Stoga i ona ulaze u okvir zakona „po većini se ravnaj“.

Time se razumije razlika između Halacha (židovski zakon) i Agadah (legende) Jer samo u Halachot (množina od halacha) vrijedi zakon „pojedinac i zajednica – Halacha je kao zajednica“, a ne i u Agadah. Jer Agadah se bave temama koje stoje iznad pitanja očuvanja društvenog života. One govore o osobnom odnosu čovjeka prema Stvoritelju, u dijelovima koji nemaju posljedica za fizički opstanak i blagostanje društva.

Stoga većina nema pravo i opravdanje da ukine mišljenje pojedinca, i svatko može činiti kako mu se čini ispravnim. Nije tako u Halachot, koje se tiču vršenja zapovijedi iz Tore – one sve spadaju pod nadzor očuvanja društva. Red se može uspostaviti samo zakonom „po većini se ravnaj“, kao što je objašnjeno.

---

Kritika kao uzrok uspjeha – nekritičnost kao uzrok propadanja

Ovdje treba dodati još nešto: stvarnost pred našim očima pokazuje krajnju suprotnost između tjelesnih stvari i stvari uma i mišljenja u ovom pitanju. Jer društveno jedinstvo, koje može biti izvor sve sreće i uspjeha, primjenjuje se posebno među tijelima i tjelesnim stvarima ljudi. Njihovo razdvajanje je uzrok svake nesreće i loših događaja.

Ali u stvarima mišljenja i spoznaje – vrijedi suprotno. Jer jedinstvo i nekritičnost ovdje su izvor svih neuspjeha, prepreka svakom napretku i razvoju mišljenja. Jer se uspješno donošenje zaključaka temelji upravo na mnoštvu neslaganja i suprotnosti koje se javljaju i otkrivaju među mišljenjima. Što je više razlika, suprotnosti i snage kritike – to se više  povećava znanje i razumijevanje. Time se stvari bolje razjašnjavaju i pročišćuju.

Svaki neuspjeh i nazadovanje razuma dolazi samo zbog nedostatka kritike i manjka rasprave o temama. Dakle, jasno je da je osnovni temelj tjelesnog uspjeha upravo stupanj jedinstva društva. A temelj uspjeha spoznaje i mišljenja je – razdvajanje i rasprava među njima.

Prema tome, kad čovječanstvo dostigne svoj cilj u pogledu tjelesnog uspjeha, tj. kada dođe do potpune razine ljubavi prema bližnjemu – tada će se svi ljudi svijeta povezati u jedno tijelo i jedno srce, kao što je objašnjeno u članku Mir, i samo tada će se otkriti sva sreća koju čovječanstvo očekuje – u svom punom sjaju. No, istodobno treba biti pažljiv da se mišljenja članova čovječanstva ne približe toliko da se izbrišu razlike i kritike među mudracima i znanstvenicima. Jer tjelesna ljubav prirodno dovodi i do približavanja mišljenja. A ako nestane neslaganja i kritike – nestat će svaki napredak u znanju i mudrosti, i izvor spoznaje će presušiti – što je, naravno, neprihvatljivo.

Odatle imamo konačan dokaz o obvezi očuvanja slobode pojedinca u pitanjima mišljenja i spoznaje. Jer sav razvoj mudrosti i znanja temelji se na toj slobodi pojedinca. I stoga smo upozoreni da je čuvamo s velikim oprezom, tako da svaka osobina u nama, koju nazivamo imenom „pojedinac“, tj. aspekt osobne snage svakog čovjeka – koji se općenito naziva „želja za primanjem“ – bude sačuvana.

...

---

Ostavština predaka

Također, svi detalji osobina koje ta želja za primanjem sadrži – a koje smo definirali kao „izvor“, temelj ili prvu uzročnost, čije značenje uključuje sve sklonosti, navike i slično, koje je netko naslijedio od svojih roditelja i predaka, prikazani su nam kao dugi lanac tisuća ljudi koji su nekoć postojali i postrojeni su jedan iza drugoga. Svaki od njih je koncentrirana kapljica svojih roditelja, u kojoj je svaki pojedinac primio svu duhovnu baštinu svojih prethodnika, pohranjenu u njegovom dugom mozgu koji se naziva podsvijest.
Na taj način, pojedinac koji je sada pred nama, ima u svojoj podsvijesti sve tisuće duhovnih nasljeđa svih pojedinaca iz tog lanca, koji su mu prethodili kao roditelji i preci.

Stoga, baš kao što su lica svih ljudi različita jedno od drugoga – tako su i mišljenja različita jedno od drugoga. I nema dvoje ljudi na svijetu s potpuno istim mišljenjem. Jer svaki posjeduje veliko i uzvišeno bogatstvo koje mu je ostavljeno od tisuća njegovih predaka – a drugi toga nemaju ni traga.

Zato se to bogatstvo smatra osobnim vlasništvom pojedinca, i društvo je obvezno čuvati njegov ukus i duh da se ne izbrišu pod utjecajem okoline. Već, svaki pojedinac mora ostati u potpunosti vjeran svojoj baštini. Tako će razlike i suprotnosti među njima ostati zauvijek, kako bi nam uvijek osigurale kritiku i napredak mudrosti – koja je čitava prednost čovječanstva i  njegova istinska, vječna želja.

Nakon što smo u određenoj mjeri došli do spoznaje o čovjekovoj sebičnosti, koju smo definirali kao silu i „želju za primanjem“ – to jest, suštinsku točku ogoljenog živog bića – također nam je jasno određena granica izvornog imetka svakog pojedinog tijela, koji smo definirali kao „ostavštinu predaka“, što znači: sve snage sklonosti i osobina koje je naslijedio i koje su sačinjavale njegov „temelj“, tj. kap sjemena od svojih roditelja. 

Sada smo pronašli otvor shvaćanja riječi naših mudraca kad su rekli da su primanjem Tore oslobođeni anđela smrti. No još uvijek moramo dodatno razjasniti sebičnost i ostavštinu predaka.

...

---

Sloboda od anđela smrti

I sada, nakon svega objašnjenog, pronašli smo ulaz za razumijevanje riječi naših mudraca, u onome što su protumačili: „Upisano na pločama – ne čitaj harut (urezano), već herut (sloboda)“ – da su postali slobodni od anđela smrti.

Jer, kako je objašnjeno u članku „Matan Torah“ i „Arvut“, prije nego što su primili Toru, prihvatili su da će ukinuti svako privatno vlasništvo u mjeri u kojoj su rekli: „Kraljevstvo svećenika“, što je cilj cijeloga stvaranja – tj. priljubiti se Njemu u jednakosti forme, kao što je On koji daje i ne prima, tako će i oni biti oni koji daju i ne primaju. To je najviši stupanj prianjanja, izražen riječima „sveti narod“, kao što je rečeno na kraju članka „Arvut“.

Već sam vas doveo do spoznaje da srž čovjekova bića – tj. njegova sebičnost, definirana kao želja za primanjem – nije cjelovita stvar, nego „polovična“, i nema pravo postojanja osim kada se odjene u neku formu dobra ili nade u dobro. Samo se tada njegovo biće zaokružuje i može se nazvati čovjekovim bićem, inače ne.

Iz toga proizlazi da su Izraelci, koji su zaslužili potpuni Dvekut u onom svetom stanju, imali posude primanja potpuno ispražnjene od svih dobara ovoga svijeta i bili su priljubljeni Njemu u jednakosti forme – što znači da nisu imali nikakvu želju za posjedovanjem za sebe, osim u mjeri da bi pružili zadovoljstvo svome Stvoritelju.

I budući da se njihova želja za primanjem odjenula u tu formu posjedovanja – ona se u nju odjenula i povezala s njom u jednu potpunu bit. Stoga su zaista postali slobodni od anđela smrti. Jer smrt je nužno odsutnost i ukidanje postojanja nečega. To je moguće dok još postoji neka iskra koja želi postojati radi vlastitog posjeda – tada se za tu iskru može reći da nije opstala, nego je nestala i umrla.

Ali ako u čovjeku ne postoji ni najmanja iskra takve vrste, nego su sve iskrice njegova bića odjevene u činjenje zadovoljstva svome Stvoritelju – tada to nije ni uništeno ni mrtvo. Jer čak i kad se tijelo poništi, ono se poništava samo u aspektu primanja za sebe, u koji je želja za primanjem bila odjevena, i nema pravo postojanja osim u tome, kao što je prethodno objašnjeno.

Međutim, kada postigne svrhu stvaranja i Stvoritelj primi užitak od njega – tada ima zadovoljstvo iz činjenice da je Njegova volja izvršena. Tada se čovjekova bit odijeva u zadovoljstvo Stvoritelja i zaslužuje vječnost, poput Njega. I tada je stekao slobodu od anđela smrti. I to je značenje u Midrashu (Shemot Raba 41:7): „Sloboda od anđela smrti“, i u Mishni (Pirke Avot 6): „Urezano na pločama – ne čitaj harut (urezano), nego herut (sloboda) – jer nitko nije slobodan osim onoga koji se bavi učenjem Tore“.

---

Otvorena rasprava

Dajte primjer(e) koji objašnjavaju put patnje i put Tore?

Kako se sada odnosite prema ovom načelu "slijeđenja kolektiva/većine" prema onome što ste razumjeli? A princip "slijedi pojedinca"?

Zašto je pojedinac važan prema tekstu?

---

Klipovi

---

Tečaj desetki - Lekcija #9

Kritika kao sredstvo za duhovni napredak

---

Pitanja za radionicu

1) Prema onome što smo naučili, što možemo učiniti s kritikom koju možda imamo prema drugima ili sa samokritikom?

2) Kako možemo održati naše društvo kao povezano i kohezivno bez da mu štetimo i, kada osjećam da se veza može poboljšati, kako mogu ispravno predložiti načine za napredovanje društva i desetke?

---

Vidimo se sljedeći tjedan!